Znalo se da je nekadašnji vođa Bijelog dugmeta svojedobno napustio
Sarajevo, da je Goran Bregović od rata u inozemstvu, no ne da je i
"hrvatski glazbenik u dijaspori"! Također se znalo da je u međuvremenu
postao međunarodna zvijezda, u što su se mogli osvjedočiti i svi koji
su gledali HRT-ov prijenos božićnog koncerta iz glasovitog Assisija,
kada je Bregovićev romski orkestar bizarna imena Orkestar za
vjenčanja i sprovode predstavljen kao izraz "balkanske mješavine
etnosa i religija".
Ako je mjesto svetoga Franje bilo novom manifestacijom stare
zapadnjačke mentalne sheme koja i dalje slavi nepostojeći balkanski
multi-kulti model, onda je "tituliranje" bivšeg dugmetaša "hrvatskim
glazbenikom u dijaspori", najnoviji hir! Po čemu je to nekadašnji
sarajevski muzičar sada "hrvatski glazbenik"? Zato što ima hrvatsku
putovnicu, što mu je otac iz okolice Križevaca? Otkad je muzika
balkanskih Roma dio hrvatske glazbene baštine?
Sve što je Bregović do sada svirao i komponirao niti je izraz neke
ovdašnje glazbene tradicije, ni neke "zajedničke osjećajnosti" ovdašnje
sredine. Niti je on ikada pokazivao neka nagnuća za pripadnošću
hrvatskoj glazbi. Dok od Branimira Johnyja Štulića jedni žele učiniti
rock-sveca, a drugi političkog zloduha, dok ga prvi žele "pohrvatiti",
a drugi "rashrvatiti", izgleda da se priprema Bregovićevo posvojenje.
Medijska slinavljenja oko Štulića, budalaštine tipa "i ja sam
razgovarao s Johnyjem", gotovo da su postali nepodnošljivima. Možda je
i to, udruženo s njegovom bandoglavošću, dovelo do toga da se Štulić
prometne u političko-muzičkog odmetnika. On, iz valjda samo njemu
znanih razloga, ne želi biti (samo) hrvatskim glazbenikom, premda
je za razliku od Bregovića izrastao u ovoj sredini i bio
njezinim glazbenim, političkim i kulturološkim izrazom. Može li pak
zbog toga biti nizozemskim, engleskim ili srpskim? Može li zbog
nepostojanja istog Bregović postati hrvatskim glazbenikom? Što hrvatska
sredina ima s "Bosancima koji ljube", "pastirskim rockom" i
ciganskim kapelama?
Bregović se i danas potvrđuje kao inteligentni trgovac, koji zna kako
prodati svoju muzičko-političku robu. Kao što je nekoć slijedeći
migracijske tragove, transformaciju iz ruralnih u urbane sredine i
trendove poseljačenja gradova, prvoj gradskoj generaciji ponudio zvuk
koji ju je podsjećao na korijene, tako sada nudi robu koja budi
jugonostalgiju ili obnavlja zapadnjačke klišeje o tobožnjoj balkanskoj
romantičnoj egzotici.
Taj se klišej obnavlja Bregovićevim sviranjem s romskom kapelom i s
njegovim novinskim pričama Talijanima kako je "dvaput kršten", kako su
to u potaji, ne govoreći jedna drugoj, "obavile baka katolkinja i
pravoslavka"! Bregović je tu, u odnosu na Štulića, emocionalni i
politički blefer. Štulić je bio buntovnik svoje generacije, protivnik
malograđanskih šminkera, političkih svetaca i vladajuće ideologije, a
Bregović je rock-guslar "izgubljenog zavičaja" i "svećenik" kulta
Jugoslavije.
Oni koji iz hrvatskih rock-antologija žele isključiti Štulića, brane
svoj problematični stav njegovim još problematičnijim da ne želi
pripadati hrvatskom rocku, kojemu kulturološki nepobitno pripada i koje
je autorski nepobitno obilježio.
Istodobno se izgleda "radi na tome" da se "hrvatskim glazbenikom"
proglasi ustrajnog Jugoslavena Bregovića, čija muzika ne nosi nikakva
hrvatska obilježja! Bregović je hrvatski glazbenik koliko je Štulić
jugoslavenski muzičar. Ako Bregović može, i ne htijući, postati
"hrvatskim glazbenikom u dijaspori", onda Štulić, i ne htijući, može
biti hrvatskim glazbenikom u domovini?
KOMENTAR
