Povratak hrvatskih generala iz haaškog uzništva u Hrvatsku nije samo “događaj svih događaja” u 2012., nego spada u one rijetke trenutke koje, uglavnom, poslije ocijenimo povijesnima. U proteklih dvadesetak godina tek je nekoliko događaja tog ranga. Poput datuma stvaranja države 1990., dana međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. (to je ona noć kada je 45 minuta trajala neprekidna pucnjava u zrak iz svih oružja), prvog dolaska pape Ivana Pavla II (Wojtyle) 1994., početka Oluje 1995. i pobjede u ratu, osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.
U narednim godinama, pa sve do oslobađajuće presude generalima, nije bilo sličnog događaja, osim možda pobjede koalicije oporbenih stranaka nad do tada neprikosnovenim vladarom HDZ-om 2000., ali s obzirom da se tada veselilo pola nacije, a tugovao ostatak, taj za demokratski ustroj Hrvatske povijesni datum ne staje sasvim uz bok prije navedenima. Povratak Ante Gotovine i Mladena Markača pozitivno je šokirao cijelo hrvatsko društvo i došao je kao najbolja terapija naciji u depresiji. Značajan je po tome što je, istina tek nakratko, ali ipak potvrdio da iz nas nije iscurila sva pozitivna i zdrava energija. Gotovina jest simbol te buduće, sretnije Hrvatske i, nastavi li karizmatički djelovati, čak i iz prikrajka, mnogi će se obični ljudi imati za što uhvatiti, podsjetiti i u što vjerovati.
Kao živući svetac
Poput hrvatske javnosti, i Gotovina i Markač vratili su se širom otvorenih očiju u svoju zemlju. Markač manje, jer ga u Hrvatskoj nije bilo “tek” pet-šest godina, no Gotovina se imao čemu čuditi, jer Hrvatsku nije vidio jedanaest i pol godina. I mi smo bili začuđeni s koliko je lijepih riječi ispričao svoje dojmove o njemu novijoj Hrvatskoj, a koju smo mi, bez njegovih opažanja, uzimali zdravo za gotovo. Podsjetio je naciju da je na oko ljepša, sređenija, izgrađenija, da ima puno više kuća, lijepih zgrada i stanova, da su nam autoceste krasne, morska obala uređenija. Gotovina Hrvatsku gleda drukčijim očima nego mi, pa smo i mi poželjeli da je možemo gledati na takav, njegov način. Njegova karizma i počiva na tom obostranom uvjerenju (i nas i njega) da se na ovu državu može i treba i tako gledati, uz postupno potiskivanje samo negativnih misli, tako razumljivih i opravdanih u doba velike i teške, potpune krize.To zračenje iz Gotovine, taj tračak “betlehemskog” svjetla, osjetili su naravno i svi politički čimbenici u Hrvatskoj, političari i mediji i – zvijezda je bila rođena.
No, zasad, koliko god pokušavali gurkati Gotovinu da zauzme mjesto u političkom životu nacije, koje mu po iskazanoj karizmi pripada, uspjeha nema. I politička je elita povratkom Gotovine prošla kroz kratku katarzu: od osjećaja straha, zbog dolaska jake, jake konkurencije, do osjećaja olakšanja, kada su se uvjerili da Gotovina misli ozbiljno kad zbori da je bavljenje politikom trenutačno zadnja stvar koju bi u životu želio raditi. Gotovina je tako zauzeo svoje mjesto u društvenom životu Hrvatske, stojeći podalje od real-politike, što zadovoljava političare, jer, ako ga već oni ne mogu imati, neće ga dobiti ni protivnici. Tako je, što se njih tiče, Gotovina sada tek svojevrsni teološki fenomen, nekakav živući svetac koji, dok hoda izvan njihovih utabanih političkih staza, ne smeta.
Koliko se u očima Gotovine promijenila Hrvatska, toliko se izmijenio i on sam. On se među nas definitivno vratio kao potpuniji, još bolji čovjek. Dok smo za Večernji list radili prvi i, za sada jedini pravi intervju koji je dao, u tih pet sati razgovora Gotovina nije nijednom, a govorio je iz glave, tečno i stalno, zastao kako bi potražio pravu riječ ili misao. Ide ga, vidi se da je u tih sedam godina boravka u ćeliji puno čitao i usvajao. Nastupajuća, 2013. godina bit će iznimno teška za hrvatsko društvo. Hoće li nas Gotovina svojim ponašanjem nastavljati iznenađivati i dalje? S obzirom da nas očito očekuje puno “znoja, krvi i suza”, bilo bi poželjno da se Gotovina ne povuče potpuno u sebe i svoju obitelj i prijatelje.
On, zasada, dobro odvaguje između potrebe da sebe potvrdi kao obiteljskog čovjeka i predodžbe o hodajućem karizmatiku koji mora među ljude širiti pozitivu, optimizam i ohrabrenje. Gotovina se naime “ne smije” vratiti samo sebi, svojoj obitelji, ne smije, simbolično i stvarno odjedriti iz real-života Hrvatske. Premda na to, s ljudskog stajališta, ima pravo. Zahvaljujući njegovoj i borbi njegovih odvjetnika, te borbi prijatelja, medija i politike koji su mu uvijek bili skloni i koji su, svih tih godina, uporno razbijali fame o njemu kao lošem čovjeku, kriminalcu i pučistu, Gotovina jest pobjednik.
Hrvatska bez stigme
S njime smo u 2012. odnijeli povijesnu pobjedu. Tek će se svoditi računi, no činjenica jest da je s Hrvatske, nakon dugih 67 godina, napokon skinuta stigma zločinačke tvorevine. Generacije su nepravedno nosile to breme, prenoseći ga poput neželjenog nasljedstva. Nakon uspješnog Domovinskog rata stigle su Scile i Haribde dvijetisućitih, u kojima se prekomjerno granatiralo naše sjećanje, osjećaje i duh tvrdnjama kako moramo proći katarzu od zločina i zbog zločina koje smo počinili u ratu. Predbožićnim čudom, oslobađujućim presudama Gotovini i Markaču, i te su opasnosti kolektivne krivnje svedene na mjeru, gdje pravdu žrtvama zločina počinjenih u naše ime može donijeti i naše pravosuđe.
U daljnje godine ulazimo pročišćeni dugotrajnim boravkom u političkom čistilištu. Gotovina tu ne obećava raj, jer i nije prorok, ni propovjednik, ali nutka nas da povjerujemo da imamo budućnost. On tako govori i vjeruje u nešto što se ne usuđuje obećati i povjerovati nijedan trenutačni hrvatski političar. Samo neka tako i nastavi. S Gotovinom je Hrvatska, nekako ipak bolja.
.....datuma stvaranja države 1990., dana međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. (to je ona noć kada je 45 minuta trajala neprekidna pucnjava u zrak iz svih oružja), prvog dolaska pape Ivana Pavla II (Wojtyle) 1994., početka Oluje 1995. i pobjede u ratu, osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.... ______________________ Za pamćenje. Na radost svih koji su željeli samostalnu Hrvatsku a na žalost onih,a mnogo ih ima,protivnika koji se ni dan danas ne mire sa povijesnim činjenicama.