U danima dok se ne vide jedan po drugome nabacuju se svakakvim riječima i kvalifikacijama. Iz onoga što iz daljine jedan o drugome govore njihova međusobna netrpeljivost, možda čak i nepodnošljivost, gotovo da je opipljiva. I ta unakrsna "paljba" s vremenom postaje sve žešća, vrelija, pa i sočnija. I onda se njih dvojica, predsjednik države Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, jučer u isto vrijeme nađu na istom mjestu, stanu, a potom i sjednu jedan pored drugoga. Ali sad kad su blizu, na dohvat ruke - nestane tona. Od njihove već danima užarene verbalne interakcije ostala je samo - slika.
I kao što poznata uzrečica kaže - ta je slika govorila tisuću riječi. A do nje je došlo zato jer je Milanović odustao od planiranog putovanja u Jasenovac odlučivši da će se, povodom obilježavanja 31. obljetnice osnutka 4. gardijske brigade "Pauci", pridružiti svečanoj akademiji na Klisu gdje je već prije bio predviđen dolazak samo premijera Plenkovića. No zbog predsjednikove promjene plana dogodilo se to da su jučer dva ljuta politička suparnika bili jedan do drugoga. Milanović je pritom na Klis stigao prvi. Nakon njega došao je i Plenković, ali se nisu niti pozdravili. Ma, niti pogledali. I tako je to trajalo i trajalo tijekom cijele svečanosti.
I zato smo politologinju i komunikologinju Smiljanu Leinert Novosel zamolili da nam prokomentira tu maloprije navedenu "sliku" s Klisa, odnosno što se sve to jučer moglo iščitati iz govora tijela predsjednika i premijera koje je dijelilo tek nekih tridesetak centimetara.
- Svi smo tom prilikom mogli vidjeti dvojicu ljudi kod kojih apsolutno ne postoji nikakva šansa za pomirbom i početkom komunikacije jer su i stavom tijela, i pravcem gledanja, i držanjem trupa i usmjerenošću ispred sebe a ne pored sebe, poslali poruku posvemašnjeg međusobnog ignoriranja i nastavka konfliktne situacije. Ono što je za mene čak i mali plus u cijeloj toj situaciji jest to da su oni uopće željeli biti jedan pored drugog na istom mjestu. Oni se nisu udaljili, jedan nije otišao nekuda dalje vidjevši onog drugog. Stali su na predviđene pozicije i sudjelovali u planiranom događaju, ali među njima je bio jasan zid, ne bih rekla netrpeljivosti, već tako očitog ignoriranja. Nije bilo nikakvog pozdrava niti rukovanja niti i najmanjeg okreta glave jednog prema drugom. Čak ni pokušaja bilo čega od toga. Samo maksimalno ignoriranje i suzdržavanje. Činilo mi se čak da je Plenković pokazivao znakove nešto veće nervoze i iznenađenosti nego Milanović, što je vjerojatno bila posljedica toga što je Milanović promijenio plan i došao na to mjesto proslave - kazala je Smiljana Leinert Novosel dotaknuvši se i te spomenute Milanovićeve promjene plana da, unatoč tome što to nije bilo predviđeno, ipak dođe i bude na Klisu, znajući da će tamo zateći Plenkovića.
Video: Svečana Akademija na Klisu
- Indikativno je da je došlo do te promjene plana. Milanović je tom promjenom plana, da tako kažem, bio korak ispred. Htio je pokazati da je njemu tamo mjesto, da želi dominirati u situaciji, da se on na tom mjestu i u tom trenutku osjeća mirno i dominantno. Njegova neverbalna komunikacija bila je također ignorantska, pokazivala je da između njega i Plenkovića nema nikakva odnosa, ali je njegovo tijelo pokazivalo stav - ja tu moram biti jer sam ja tako odlučio. I zbog te promjene plana i Milanovićeva dolaska mogla se vidjeti određena nelagoda kod Plenkovića. No, unatoč svemu tome nisu se udaljili, stali su, a onda i sjedili jedan do drugoga, iako je među njima bio hladni i veliki zid nekomunikacije. Pogled očima prvi je korak u uspostavljanju komunikacije, a njih dvojica su izbjegavala susret očima. Gledali su na sve strane samo ne jedan u drugoga. I zato je taj komunikacijski zid bio jako velik i jako vidljiv - reče komunikologinja Leinert Novosel dodavši na kraju kako činjenica da se Milanović i Plenković pri tom susretu nisu razišli svatko na svoju stranu upućuje da minimum elementarne suradnje ipak postoji.
- Odradili su to hladno, korektno, formalno, ali taj minimum postoji - zaključila je komunikologinja.
Meni se čini da je Hrvatska jedina zemlja u kojoj mediji političare prate na ovaj način. I u kojoj i političari i mediji svoj posao obavljaju na ovaj način. Gdje su konkretni projekti? Gdje su konkretna postignuća? Ovo je odavno prestalo biti zabava. Baš me briga što su "njihovi govori tijela", zanima me što konkretno rade za plaću koju im financiramo iz visokih poreza koje moramo plaćati.