Uoči referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju jedan je visoki diplomat, duboko involviran u pregovore o pristupanju, pričao u jednom bruxelleskom društvu svoje dojmove iz svog upravo završenog kratkog posjeta Zagrebu.
Očekivao je da će u javnosti dominirati kakva-takva rasprava o EU, o temi prvog referenduma koji se održava u Hrvatskoj nakon onog o hrvatskoj samostalnosti 1991., no kad je otvorio portale, novine i televizije, šokirala ga je spoznaja da se svi bave isključivo – press-konferencijama Zdravka Mamića, tada izvršnog predsjednika Dinama. To je bilo na prijelazu 2011. na 2012. godinu. U međuvremenu Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije i upravo se danas navršava četvrta godišnjica tog ulaska.
Pretprošloga tjedna, dok je trajao sastanak Europskog vijeća, prvog summita EU nakon što su prvi put u povijesti započeli pregovori o izlasku jedne države članice (Velike Britanije) iz Unije, priča dana u Hrvatskoj je bila – pogađate – press-konferencija Zdravka Mamića, sada savjetnika Dinama. Televizijski prijenos uživo plus društvene mreže u plamenu. Četiri godine nakon ulaska u EU, često opisivanog kao događaja koji povijesno zaokružuje ostvareni san o hrvatskoj neovisnosti i povratku u zapadnoeuropski civilizacijski krug kojem je oduvijek pripadala, građane Hrvatske i dalje puno više zanimaju i uzbuđuju eskapade sudski osumnjičenog gazde Dinama nego Europska unija i hrvatsko mjesto u njoj.
Netko je jednom rekao da se Europa događa svaki put kad dvoje ljudi sjedne i razgovara o njoj, o Europi. Četiri godine nakon ulaska Hrvatske u EU, kod nas se i dalje razgovori vode o drugim temama: o Mamiću i Dinamu, ustašama i partizanima…
Nagli interes hrvatskog puka za EU i europska pitanja najčešće se pojavi kad se povede rasprava o tome može li Hrvatska, zahvaljujući svom članstvu u EU, blokirati Srbiju na njezinu putu prema europskim integracijama. U hrvatskoj javnosti i dalje prevladava dojam da ne samo da može nego i treba, iako u institucijama EU, a i u političkoj javnosti najvažnijih država članica, prevladava sasvim suprotno mišljenje: da Hrvatska to nominalno može, no u stvarnim političkim okolnostima ne može, i ne samo da Hrvatska to ne treba činiti nego joj se, smatraju neki dosta utjecajni dužnosnici EU, ne smije dopustiti da to čini.
No istina je također da je moć onih u EU, koji misle da nešto ne smiju dopustiti Hrvatskoj, poprilično ograničena, puno slabija nego što je to bilo dok je Hrvatska pregovarala o punopravnom članstvu. To najbolje osjeća Milorad Pupovac, saborski zastupnik srpske nacionalne manjine, koji kaže da je nakon ulaska RH u EU došlo do zastoja u ostvarivanju manjinskih prava i drugih obveza koje je RH preuzela, a tiču se rješavanja pitanja izbjeglica i procesuiranja ratnih zločina.
– U tom kontekstu obnovljeni su i netolerancija i govor mržnje, sve ono što je bilo zaustavljeno 2000., a posebno 2003. godine. Potpuno me razočaralo odsustvo mehanizma EU da se to spriječi, kao i slaba zainteresiranost pojedinih članova europskih institucija, uključujući i Europski parlament. To je vrlo loš signal kad je posrijedi jedna od temeljnih politika EU, a to su temeljna prava i slobode – kaže Pupovac.
Slaba zainteresiranost EU za unutarnje prilike u Hrvatskoj možda je i razumljiva ako se uzme u obzir da se EU, od završetka hrvatskih pristupnih pregovora do danas, zapravo guši u koktelu različitih kriza: financijska kriza, kriza eurozone, kriza povezana s Brexitom, kriza u odnosima s Rusijom zbog sukoba u Ukrajini, pa uz sve to još i migrantska kriza, jačanje populizma i nacionalizma, antagonizam zapad-istok EU…
– EU je izgubio tu snagu koju je imao do tih kriznih momenata. I to su domaće politike koristile – kaže Pupovac, koji smatra da se Hrvatska u jednom trenutku po otvorenoj antimanjinskoj politici opasno približavala Mađarskoj i Poljskoj, čije je klizanje u neliberalne tendencije i kršenje vladavine prava izazvalo reakciju (premda slabašnu) Europske komisije. Nikakvu sličnu reakciju Komisije nije izazvalo ništa o čemu Pupovac govori. No, prema Pupovcu, postoji i druga loša stvar koja se dogodila Hrvatskoj nakon ulaska u EU.
– To je raspad saveza za Europu, koji je Hrvatskoj donio visok stupanj tolerancije, konsenzusa, dijaloga spremnosti na kompromis. Raspadom tog konsenzusa došlo je do politike povijesnih podjela i povratka Hrvatske ne samo u podjele iz 1990-ih nego i povijesne podjele 20. stoljeća – smatra Milorad Pupovac.
U političkom smislu Hrvatska je nazadovala nakon ulaska u EU. A u ekonomskom? Na prvim dvjema godišnjicama članstva, dok je Hrvatska još bila u recesiji, gospodarski su pokazatelji govorili da smo prva država koja je i gospodarski nazadovala ulaskom u EU. Nije to nužno bilo krivnjom Hrvatske, nego krivnjom više čimbenika koji su nadilazili i granice Hrvatske i granice EU. Ali, bez obzira na to čijom krivnjom, činjenica je da je Hrvatska proživjela jednu od najduljih i najdubljih recesija od svih država članica EU. Sada ponovo raste, javni dug se smanjuje, proračunski manjak dovoljno je smanjen i Hrvatska je izašla iz procedure prekomjernog deficita (EDP), jedne od dviju procedura nadzora EU u koje je ušla vrlo brzo nakon ulaska u punopravno članstvo. Izlazak iz druge, poznatije kao procedura makroekonomskih neravnoteža, malo je teži i trajat će dulje. Za uklanjanje makroekonomskih neravnoteža nužne su strukturne reforme.
A njih su dosad tri različite hrvatske vlade puno lakše pismeno obećavale Bruxellesu nego što su ih provodile. Ipak, treba uvijek imati na umu da su procedure nadzora, koje EU ima na raspolaganju prema članicama Unije izvan eurozone, zapravo vrlo blage, mačji kašalj u usporedbi s tzv. bailout” paketima kakav EU ima prema Grčkoj. Općenito, procedure ekonomskog nadzora EU opasnije zvuče nego što u stvarnosti jesu. Iskoriste li se pravilno, te europske procedure mogu biti dobar poticaj državi poput Hrvatske da provede strukturne reforme bez kojih je dugoročno osuđena na status najsiromašnije (ili druge najsiromašnije) članice EU. Iskoriste li se uspješno, i fondovi Europske unije mogli bi pomoći Hrvatskoj da brže krene dostizati razvijenije zapadne članice. Četvrta obljetnica dovoljno je daleko od ulaska da bi se u podvlačenju crte moglo ukazati i na trendove koji pokazuju da se to već događa. I događa se. Trend je pozitivan iako su rezultati još uvijek skromniji od očekivanih. Kao i prijašnjih obljetnica, ostaje nada da će se prava korist od strukturnih i investicijskih fondova EU tek pokazati u godinama koje dolaze. Prema podacima Europske komisije, Hrvatskoj je isplaćeno 80 posto dodijeljenog novca iz fondova (pretpristupnih i strukturnih) u financijskoj perspektivi 2007.-2013., a prema tvrdnjama ministrice Gabrijele Žalac, u novoj financijskoj perspektivi 2014.-2020. postotak iskorištenosti novca iz fondova EU je oko 23.
– Moram priznati da nisam time zadovoljna, kasnimo dobre dvije godine, ali prijašnja Vlada (premijera Zorana Milanovića, op.a.) bila je opterećena izradom Partnerskog sporazuma i operativnih programa pa je dio posla koji se tiče pripreme i ugovaranja projekata znatno kasnio. Puno smo učinili u proteklih 8 mjeseci. Zatekli smo 9 posto ugovorenosti, a danas smo na 23 posto i činimo sve da se stvari poboljšaju – kaže ministrica Žalac, koja je u Vladi premijera Andreja Plenkovića zadužena za regionalni razvoj i fondove EU. Pozitivni pomaci vidljivi su i u činjenici da je konačno odobreno financiranje gradnje Pelješkog mosta, za koji EU daje 357 milijuna eura. Ali, osim za velike infrastrukturne projekte, novac iz fondova EU “kapa” i u mala i srednja poduzeća.
– Prioritet koji se u operativnom programu “Konkurentnost i kohezija” odnosi na poduzetništvo i na jačanje gospodarstva ima najveći broj lansiranih natječaja. Raspoloživost sredstava je 10 puta veća nego ranije – kaže ministrica Žalac. Hrvatska poduzeća mogu ulagati u proizvodne tehnologije po nikad povoljnijim uvjetima. Uskoro idu natječaji koji se odnose na znanstveno-istraživačke centre. Prvi put u Hrvatskoj, kaže ministrica Žalac, novac iz fondova EU ide za povezivanje gospodarstva i tržišta rada sa znanstvenim institucijama.
Ukratko, fondovi EU ne pomažu Hrvatskoj samo da gradi mostove i zračne luke nego i da učini svoje gospodarstvo konkurentnijim te da zaista postane bolje društvo. No sve to ide polako. I opći je dojam da u Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno projekata koji su spremni za financiranje. Više je novca nego što je dobrih, pripremljenih projekata koji bi mogli potrošiti taj novac. Hrvatska će se još dugo godina očito boriti da ne bude posljednja država EU po stupnju apsorpcije fondova EU. U financijskoj perspektivi 2007.-2013. bila je posljednja, iza Rumunjske. Bez strukturnih reformi koje bi hrvatsko gospodarstvo učinile konkurentnijim, a stope rasta dugoročno održivim te bez maksimalne apsorpcije fondova EU, negativni trendovi poput velikog iseljavanja iz Hrvatske u Njemačku i druge razvijenije članice EU samo će se nastaviti, do iznemoglosti. Niska stopa nataliteta u kombinaciji s velikim iseljavanjem potaknutim slobodom kretanja radnika u EU muči mnoge nove države članice iz srednje i istočne Europe, a muči i Hrvatsku. Jednostavno i brzo rješenje može biti smišljanje nekog Vladina programa privlačenja Hrvata iz dijaspore natrag u Hrvatsku, no za prava i učinkovitija rješenja potrebne su složenije ideje i predaniji rad na njihovoj primjeni. Možda je rješenje i u pametnijoj imigracijskoj politici, kakvu Hrvatska nema, a tijekom migrantske krize zemlje poput Hrvatske dodatno su se udaljile od ideje da legalno primaju strance i integriraju ih u svoje društvo. I da to rade iz godine u godinu, dugoročno.
Četvrtu godišnjicu punopravnog članstva u EU Hrvatska, za razliku od prijašnjih godina (Zoran Milanović se kao premijer zapravo pretvorio u vodećeg hrvatskog euroskeptika), dočekuje s Vladom na čijem je čelu premijer koji je veliki pobornik ideje EU. Barem na riječima. U praksi se ipak čini da premijer Andrej Plenković ne potiče takav proeuropski entuzijazam među građanima kao što to čini, primjerice, novi francuski predsjednik Emmanuel Macron. Hrvatska se teško može uspoređivati s Francuskom, no činjenica je da su i Plenković i Macron dobili izbore na naglašeno proeuropskoj poruci. To Plenkovićev zadatak ne čini nemogućim, ali čini ga težim jer tek treba pronaći način vladanja koji će zaista inspirirati hrvatske građane da se osjećaju i da žive kao građani Europske unije. Podvlačenje crte pod četiri godine hrvatskog članstva u EU stoga izgleda ovako: nazadovanje koje se poklopilo s tim ulaskom i prvim godinama članstva sada je zaustavljeno, ali na pravi napredak i pravu korist tog članstva najmlađa članica Unije još uvijek kao da čeka.
Moje mišljenje je pa probajmo i možda im učinimo uslugu s obzirom da ne žele u nju.Možda nam i zahvale.Samo čisto sumnjam da će srpski narod netko pitati.