U Zagrebu kao da se nakanilo svako malo uprizoriti bećarac "idem šorom i pucam pištoljom". Treštanje narodnjaka pomiješalo se s pucanjem pištolja. Nakon svakog većeg zagrebačkog derneka broje se ranjeni. Poslije zabave s pucanjem u Fontani i Pashi, puškaranje se dogodilo i u Ludnici, sinonimu zagrebačkog ludovanja za narodnjacima. U ta danas najpoznatija gradska okupljališta dolazi se gledati i slušati folk-pjevačice, uživati u ciliku violina i prebiranju po "dugmetarama".
Mediji nas ustrajno zapljuskuju vjesticama o tome tko se od naše "zlatne mladeži", od naše društvene kreme došao "opustiti uz narodnjake". Gotovo da je postala stvar društvenog prestiža pojaviti se u nekome od narodnjačkih klubova. Narodnjaci su već odavna in. Ono što se nekad preziralo, što je vrijednosno bilo niže nego šlagerska "kuruza", dobilo je status kakav je nekoć imalo samo u hrvatskim zabitima. Ta je muzička agresija danas, čini se, jednako velika kao i prije rata. Kao da je neka dublja i primitivnija potreba za njom ratom tek bila potisnuta. Sada je sve obnovljeno na još strastveniji način. I ne samo u Zagrebu. U njemu je to najvidljivije pa stoga možda i najodioznije.
Ali da se bilo gdje u Hrvatskoj pojave Lepa Brena ili Arkanova udovica Ceca, dvorane bi bile krcate, a u njima sigurno prava ludnica. Naši ljudi očito vole narodnjake, delirij koji nude, dert koji oni šire i stanja "sužene svijesti" koje oni pobuđuju. Opuštanje "uz cajke" i razbijanje čaša već su postali i hrvatskim "kulturnim obrascem". Sada se taj "kulturni obrazac" i proširio, pa je uz "dugmetaru" pištolj postao najvažnijim glazbalom zagrebačkih narodnjačkih "ludnica".
