Poslije velikih turbulencija, ratova i revolucija, vlasti u svakoj zemlji mogu koristiti tri stara instituta, kao preporučljivo sredstvo za smirivanje napetosti u društvu i u državi: mogu koristiti institut pomirenja, koji Crkva koristi na kraju svake mise kad poziva vjernike da idu u miru; mogu koristiti institut pomilovanja, božanski princip kojim vladari na zemlji uspostavljaju pravednost među ljudima; mogu, naposljetku, koristiti institut rasvjetljenja (lustracije), da ustanove istinu i uspostave razliku u ponašanju ljudi.
Karakter režima smrti
Iako je Hrvatska u jednome ljudskom životu prošla čak dva teška rata, hrvatske državne vlasti nisu dovoljno (is)koristile ni jedan od tih instituta. Zato u zemlji još uvijek vlada nezdrava napetost, štetno nepovjerenje i opasni zazor, i među pojedincima koji su bili na različitim stranama i među zajednicama koje su bile u sukobu. Albert Camus je slične poslijeratne (ne)prilike u svojoj zemlji komentirao na uzvišeni način: „Nisu realnosti te koje mrzim, bez obzira na to koliko odvratne i okrutne bile, već laži koje ih prate“. Kad nesretni rat jednom počne, treba ga znati završiti. To što se u Hrvatskoj održava još uvijek ratnička atmosfera može govoriti o tome da su u dva posljednja rata pale velike žrtve i da još nisu ispunjeni svi moralni i pravni uvjeti, najprije i najviše za istinom, a onda za pravdom, da bi se mirno krenulo dalje.
Kad su se već dogodili, zločine treba objasniti. I opraštati treba, također, pogotovo što zločini, sa svim razlikama, nisu samo „vaši“, a žrtve samo „naše“, kako razumno opominje dubrovački biskup Mate Uzinić. Nijemci i Francuzi vodili su još surovije ratove, s mnogo više ljudskih žrtava, a trebalo im je upola manje vremena da shvate – i prihvate – da trebaju, u obostranom interesu, prekinuti spiralu ratovanja. I siromašni (i siroti) Hrvati bit će manje opsjednuti borbenim avionima, a više posvećeni poboljšanju standarda života ako se što prije izvuku iz rata i potisnu ratnu prošlost iz sebe. Njemačka i Francuska nisu se ni dana sporile oko toga tko je rat počeo i tko ga je dobio; između Hrvata i Srba najveći se prijepori vode baš oko toga tko je (koliko) odgovoran za rat i za njegove teške posljedice. Pripada li nama naša prošlost ili mi pripadamo našoj prošlosti?
Kad postavlja takvo retoričko pitanje, lucidni Amos Oz daje sasvim određeni politički odgovor koji se ne može tumačiti na sto načina: „Prošlost je izručena nama, u naše ruke, a nismo mi izručeni u ruke svoje prošlosti“! Koliko je teško ulaziti u takve povijesne labirinte može se zaključiti i iz istupa kardinala Josipa Bozanića na Dan holokausta, i iz dviju različitih reakcija koje je izazvao: za jedne je to povijesni događaj, jer se prvi čovjek hrvatske Katoličke crkve jasno odredio prema stradanju Židova, ali i prema karakteru režima koji je pobio ili poslao u smrt više od četiri petine tadašnje hrvatske židovske populacije; za druge to nije bio nikakav događaj, njihova šutnja nije znak odobravanja ni slaganja. Ipak je Kardinal dirnuo u osinjak koji nitko od njegovih prethodnika ili suradnika nije dirao. Ne mogu u Hrvatskoj ni manje stvari proći a da se ne traže dlake u jajetu: zašto nije izrijekom spomenuo NDH, zašto je izostavio druge žrtve…? Jedna arapska poslovica kaže da se ne može pljeskati jednom rukom.
Prije nego što se proglasi povijesnim, ili odbaci kao rutinski, u Bozanićevu molitvenom govoru treba pročitati ono što u njemu piše, i naći pet ključnih ideja koje će odrediti njegovu daljnju sudbinu: prvo, da kršćanin „ne može biti antisemit“ i da kršćanstvo isključuje „bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu“; drugo, da se i u doba holokausta „ovdje čuo jasan glas“ i „vidjelo živo svjedočanstvo“ koje je ustalo protiv zatiranja židovskoga naroda; treće, da se s posebnom pozornošću treba odnositi prema „onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj“, i da „bez ikakve zadrške“ treba isticati „istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi“; četvrto, da ni danas ne nedostaje ideologija „koje se razvijaju na neistinama, s razornim plodovima sukoba, netrpeljivosti i mržnje“; i peto, da kao „dragocjen uzor, kompas i putokaz“ mogu danas služiti „ljudi koji su se izložili silama zla“, koji su „izložili sebe i svoje živote“ da bi čuvali tuđe živote od „nepravednog i neljudskog sistema“.
Može li se cijela Bozanićeva mirotvorna arhitektura ograničiti samo na prizemlje, kao da njime kupuje ulaznicu za Vatikan ili nastavlja Politeovu obranu kardinala Stepinca, samo od drugih tužitelja. Čim spomene papu Franju, što hrvatski biskupi ne prakticiraju često, kardinal je odmah vatikanski poštar; čim ne spomene izrijekom NDH, staje na pola puta, da ne bi rušio dosadašnju konstrukciju prema kojoj je komunizam za Crkvu veće zlo od fašizma! Ako činjenice mogu govoriti same za sebe, kardinal Bozanić izrekao je značajne misli o hrvatskoj ratnoj prošlosti, neizravno i o mjestu Katoličke crkve u tome vremenu. Nije rekao sve, ali je rekao dosta o jednome sistemu koji je proizvodio brojne sukobe i generirao mnoge proturječnosti. Ni državne vlasti ne bi više smjele okretati glavu pred brojnim vanjskim i domaćim kritikama o bujanju revizionizma.
Ako je kardinal u židovskome pitanju postavio stvari na svoje mjesto tako da su hrvatski Židovi zadovoljni njegovim stavovima, iz tog prvog koraka mogla bi se razviti strategija rješavanja i drugih spornih pitanja iz dvaju posljednjih ratova: stradanja Srba, Roma i Hrvata antifašista u vrijeme ustaške vlasti, ali i stradanja nekomunista i antikomunista u vrijeme komunističke vlasti, da bi se taj luk zatvorio s Domovinskim ratom i s hrvatskim žrtvama velikosrpske politike, ali i srpskih i drugih žrtava u tome ratu. Crkva ni u Hrvatskoj nije politička ustanova da bi mogla nositi toliki teret, iako ima utjecaj na politiku znatno iznad europskoga standarda u demokratskim državama; kardinalov govor nije ni politički govor, ni govor političara.
Crkva je i u Hrvatskoj duhovna, vjerska institucija, sa znatno većom težinom u javnom životu, pa i u političkom životu, od prosjeka europskih država; Bozanićev nastup je nastup vjerskoga poglavara s odgovornošću, prije svega za svoju pastvu, ali i za javno mnijenje koje se značajno formira pod crkvenim utjecajima. Legitimno je pitati: je li kardinal predugo čekao da iz svoje pozicije vođe hrvatskih katolika reagira na neke notorne pojave narušavanja harmonije u odnosima među ljudima i njihovim zajednicama? Mogao je i on još čekati, no bi li time, ili tko bi time, išta dobio? Takvog govora s najviše crkvene razine još nije bilo u Hrvatskoj, iako je od rata prošlo više od četvrt stoljeća i povijesni je barem po tome.
A koliko će mijenjati povijest, ovisi o tome kako će ga prihvaćati, ili sporiti, oni kojima je najviše i najprije namijenjen. Nije teško pretpostaviti da ni svi Bozanićevi službenici neće u sebi zapljeskati ni jednom rukom, zna li se koliko su neki zauzeti oko povratka poražene prošlosti. Holokaust spada u opća mjesta europske povijesti, osim u državama koje ne mogu odrediti jesu li u Drugom svjetskom ratu pobijedile ili su poražene. Ili jesu li pobjednici porazili sami sebe, što može odgovarati samo onima koji bi poraženoga naknadno dizali u pobjednika. Dakle, mijenjali povijest.
Novi problem za Hrvate
Nitko iz crkvenoga vrha u Hrvatskoj nije prije kardinala Bozanića hvatao svojom rukom vruće željezo hrvatskih ratnih (ne)prilika, upuštajući se u valoriziranje onoga dijela ratne povijesti koji se mnogim crkvenim ljudima lijepio za ruke (i srce). Ni Crkva u ratu nije bila jedinstvena, kao što je bilo podijeljeno hrvatsko društvo: jedan dio pozdravio je osnivanje nezavisne hrvatske države, i ostao do kraja u uvjerenju da je i najgora hrvatska država bolja od najbolje nehrvatske države; drugi je dio na vrijeme prepoznao zločinačku prirodu države, i nije joj dao povjerenje, ili se opredijelio za pokret otpora; treći je, pak, dio mijenjao stav kako je ustaška država otkrivala svoje nacističko lice.
S padom „novoga europskog pokreta“ za Hrvate je nastao novi problem, jer su zbog poraženog fašizma izgubili bilo kakvu državu, a s pobjedničkim antifašizmom završili su u zajednici u kojoj je „pravičnost bila bez prozora i bez vrata“. Ustaški totalitarizam bio je tvrda diktatura, s jednim vođom, rasnim zakonima, koncentracijskim logorima, progonima čitavih zajednica i antiparlamentarizmom; komunistički totalitarizam nije ostvario obećane ideale o slobodi ljudi i naroda. Zato nije izdržao demokratska iskušenja. Ako se može govoriti o neredu, starom ili novom, u ratnoj prošlosti, onda je to puno više odgovornost svjetovnih negoli crkvenih vlasti. Hrvatski je problem što je nakon jednog surovog rata, koji je u zemlji imao najgore forme holokausta i genocida, i mir bio surov, osobito u prvih desetak godina.
Zato se toliko ponavlja i obnavlja pitanje koje je zlo bilo veće; revizionisti na taj način dolaze na svoje, jer zločinima komunizma pravdaju, ili umanjuju, zločine fašizma. Kao da se teški povijesni problemi mogu rješavati po zakonima fizike. Na temu većeg ili manjeg zla, britanski povjesničar Antony Beevor kaže da je Staljin pobio više ljudi nego Hitler, ali da je u ratu trebalo prije svega pobijediti nacizam. „Da su nacisti pobijedili, šoa bi se nastavila. Nacizam je nepopravljivi rasizam, bez sumnje besramniji (od staljinizma)“.
Francuska je u ratu imala i okupatore, i kvislinge, i kolaboracioniste, i partizane (Pokret otpora), ali je imala vođu koji je govorio u ime nacije. Budući vladar Charles de Gaulle poručuje iz Londona 1940. godine: „Ja sam slobodni Francuz, vjerujem u Boga i u budućnost moje domovine“. Kad usred rata otkriva da značajni predstavnici Katoličke crkve nisu uz njegovu „Slobodnu Francusku“, piše kardinalu Saliegesu, koji nije u toj kolaboracionističkoj grupaciji, što mogu očekivati: „Veoma iskreno vjerujem da držanje dijela francuskoga episkopata može imati teške posljedice za situaciju svećenstva, a možda i religije, u Francuskoj poslije oslobođenja“. A kad general De Gaulle 1944. ulazi pobjednički i pobjedonosno u Pariz, moli pariškog kardinala Sucharda da „ostane kod kuće“ jer ne želi da predvodi slavlje oslobođenja u katedrali Notre-Dame pošto je u ratu vodio pokop kolaboracionista Philippea Henriota.
Kao demokratska država, Francuska je provela postupak „čišćenja“ (i protiv dijela klera, također), uspostavila odnose koji su na načelu Bogu Božje, a caru carevo osigurali političku i građansku stabilnost u zemlji. Rat je tamo mogao biti završen politički, pošto je bio završen vojnički: tko je pobjeđivao na izborima, vladao je državom. Poslijeratna Jugoslavija, s Hrvatskom kao jednom od federalnih jedinica, nije imala ni demokratske strukture ni pluralne kulture, pa je građanski, ideološki mir osiguravala (pri)silom. Kako je Katolička crkva bila stigmatizirana kao „narodni neprijatelj“, dijelom zbog tvrde sektaške politike komunističkih vlasti, dijelom zbog sudjelovanja dijela klera u ustaškome pokretu (i vlasti), obračun nove države s Crkvom i s crkvenim ličnostima bio je surov, uglavnom se odvijao po hitnom postupku, bez suđenja ili s namještenim suđenjem.
Ideološka i svjetonazorska provalija koja inače dijeli jedan ateistički pokret od vjerske i religijske organizacije, poprimio je razmjere uzajamnog nepodnošenja. Kad je nisu mogle podrediti svojoj (samo)volji, Titove su vlasti, osobito u prvoj, staljinističkoj fazi, držale vjernike, ne samo Crkvu, u podređenom položaju. Dio Crkve, pak, otvoreno je odbacivao komunizam, najviše zbog njegove ateističke doktrine koja se u jednoj zaostaloj sredini najčešće izražavala kao „ubijanje Boga u čovjeku“; drugi dio osuđivao je komunizam zato što nije bio dovoljno nacionalan, što nije više štitio nacionalne interese Hrvata u jugoslavenskoj federaciji.
Nasljednik otvara mnoge nade
U državi koja je srušila svaku političku opoziciju, Crkva je – poslije udara koje je pretrpjela – preuzimala na sebe pravo oponiranja; pošto su ugušene stranke koje su zagovarale hrvatsko povijesno i državno pravo, Crkva se postavljala kao čuvar nacionalnog prava u višenacionalnoj državi. Nakon obnove odnosa jugoslavenske države s Vatikanom, hrvatska je Crkva postupno vraćala izgubljene prostore svoje slobode i s jednom zlatnom generacijom katoličkih intelektualaca, okupljenom najviše oko „Kršćanske sadašnjosti“, i pod pokroviteljstvom kardinala Franje Kuharića, obnavljala nekadašnju duhovnu moć. Što se politike tiče, Crkva je puhala i na hladno; u vrijeme Hrvatskoga proljeća bila je naglašeno diskretna, kako je otkrivao urednik “Glasa Koncila” Živko Kustić; očito je procjenjivala da nije sazrelo vrijeme za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, a kad su 90-ih godina sazreli uvjeti, stala je uz stranku koja je vodila povijesni obračun i s komunizmom i s Jugoslavijom.
Na toj je političkoj i interesnoj podlozi izgrađen trajni pakt između Crkve i HDZ-a; s njime se, u ime svetoga cilja stvaranja i obrane nacionalne države, žmirilo na jedno ili na oba oka, i na sredstva kojih se ni jedna vlast nije uspjela do kraja osloboditi. Hrvatska je, ustvari, postavljena i kao cilj i kao sredstvo političke borbe; svi veliki prijepori, i oko ratne prošlosti i oko tranzicije u slobodnu i demokratsku državu, ostavljeni su za neko bolje vrijeme. I u najdramatičnijim okolnostima obrane od velikosrpske agresije, kardinal Kuharić uporno je branio moralnu poziciju Crkve da se na zlo na odgovara zlom i da se oprašta i neprijatelju. Ugledni teolog Tomislav Šagi-Bunić definirao je platformu za takva teška iskušenja kad je pisao: „Biti katolik i biti Hrvat nije isto“. Ili, „Crkva ne smije biti šovinistička i nacionalistička, ali mora biti nacionalna“. Katolički novinar i intelektualac Špiro Marasović išao je i korak dalje kad je u „Veritasu“ zastupao stav da je nacionalizam „po svojoj prirodi protucrkven“!
Uglavnom, Katolička je crkva pozdravila i podržala stvaranje države, ali je, s Kuharićem, upozoravala dosljedno da Hrvatska – iako je napadnuta i dijelom okupirana – ne može prelaziti poznate moralne granice, a s Bozanićem najavila da će biti oštar kritičar „grijeha struktura“. Kuharićev nasljednik na Kaptolu otvorio je mnoge nade da će Crkva, u sklopu svoga utjecaja, djelovati da se ublaže, ako se ne mogu otkloniti, posljedice jedne nekontrolirane vlasničke tranzicije za „veliki dio pučanstva“. Prelazak u obranu siromašnih nije tekao brzinom koja se očekivala.
S papom Franjom Crkva više prelazi na sirotinjsku stranu, novi poglavar Katoličke crkve vjeruje, kao i jedan židovski pisac, da je Isus „pomalo socijalist“ jer ne razlikuje bogatoga od siromašnog, jakog od slabog, cijenjenog od nepoznatog, Židova od nežidova, bijelca od crnca, vladara od potlačenog. Veliki ruski pisac F. M. Dostojevski bio je i veliki vjernik. Kad bi netko dokazao, pisao je, da Krist nije istina, ja bih vjerovao u Krista, a ne u istinu! Utoliko treba i ozbiljnije shvatiti jednu njegovu izreku: „Nema većeg iskušenja za čovjeka od slobode savjesti. Ali, ništa nije bolnije“.
>>Pogledajte video: Josip Bozanić predvodio misu
Bozanić ne bi Kardinalu Kuhariću ni vrč brisao poslije mise,sječa li se itko nešto neumjesno ili politički izgovoreno od strane visosti Kuharića?