Borislav Mikelić rođen je u Dobrljunu pokraj Bosanske Kostajnice 13. rujna 1939. Preminuo je 2018. godine u 79. godini života u Beogradu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata ostao je ratno siroče. No, kasnije se školovao i postao inženjer. Osamdesetih godina prošloga stoljeća je bio predsjednik općine Petrinja i direktor mesne industrije Gavrilović.
Član CK SKH postao je 1980., a devet godina poslije i član CK SKJ. Bio je povezan s obavještajnim strukturama unutar JNA i prijatelj s Ljubom Domazetovićem, koji je radio u Drugoj upravi SSNO-a, obavještajnom odjelu ministarstva obrane komunističke Jugoslavije. Domazetović je poslije postao „savjetnik za strateška pitanja“ u vladi tzv. RSK, a za njega se udala i Mikelićava kći.
U vrijeme prvih višestranačkih izbora, Mikelić odbija priključiti se reformskoj struji Saveza komunista Ivice Račana ali se formalno nije priključio ni Srpskoj demokratskoj stranci Jovana Raškovića. Na području buduće tzv. RSK osniva Socijalističku partiju Hrvatske koja se 1991. priključuje Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju.
Kada srpske paravojne formacije u rujnu 1991. zauzimaju Petrinju, hrvatske vlasti podižu optužnicu protiv Mikelića držeći ga jednim od najodgovornijih zbog stradanja hrvatskih policajaca i civila. Sud u Sisku ga je 1993. u odsutnosti osudio na 20 godina zatvora.
On sam tvrdi da u to vrijeme nije bio u Petrinji iz koje je otišao u siječnju 1991. Početkom te godine doživio je tešku prometnu nesreću u BiH od koje se dugo oporavljao. Nakon toga živi u Beogradu. Postaje savjetnik u poduzeću Progres Mirka Marjanovića. Dobija stan od srbijanskog MUP-a. Imenovan je i za potpredsjednika nogometnog kluba Partizan.[PHOTOS]
U politiku ga ponovno vraća Slobodan Milošević instalirajući ga 1993. za šefa izborne promidžbe tadašnjem predsjedniku „RSK“ Milanu Martiću.
Kasnije ga pokušavaju progurati za premijera te paradržave, ali to teško uspijevaju. Tek nakon dodatnih razgovora Miloševića s Milanom Babićem 21. travnja 1994. postaje premijer tzv. Republike Srpske Krajine. Na tom mjestu je formalno ostao do 27. srpnja 1995. iako ga je skupština srpske paradržave smijenila još potkraj svibnja.
Mikelić je, kako se sam pohvalio u medijima, bio produžena ruka Slobodana Miloševića. Htio je prihvatiti pregovore s Hrvatskom o gospodarskim pitanjima a bio je sklon razmatrati i plan Z-4 kao osnovu za razgovore Knina i Zagreba. Tijekom 1994. došao je i u Zagreb. Njegova je zadaća bila takvom politikom skinuti sankcije koje je SR Jugoslaviji nametnula međunarodna zajednica, kako bi na kraju ostvario krajnji Miloševićev cilj – ujedinjenje osvojenih područja pod srpskom kontrolom u BiH i Hrvatskoj sa Srbijom.
Međutim, kninski vođe, Milan Martić i Milan Babić, takvu politiku, koja je podrazumijevala otvaranje Jadranskog naftona i željezničke pruge preko Knina, nisu htjeli i prihvatiti te su umjesto otvaranja pregovora s Hrvatskom 29. lipnja 1995. na skupštini paradržave RSK dali suglasnost za pokretanje procesa ujedinjenja RSK i Republike Srpske u BiH u jednu državu koja se trebala zvati „zapadna Srbija“. Mikelića su odbacili proglašavajući ga i „ratnim profiterom“.
Nakon hrvatske operacije Oluja i propasti „Republike Srpske Krajine“ Mikelić se vraća u Beograd. Opet postaje savjetnik u poduzeću Progres i predstavnik povjerenstva za izbjeglice. Navodno je imao veliku potporu u Službi državne sigurnosti.
Optuživali su ga da je krijumčario hrastovinu iz istočne Slavonije i to zajedno s Arkanom, nekadašnjim vođom srpskih paravojnih postrojbi, i Goranom Hadžićem, bivšim predsjednikom „RSK“.
Prigovaralo mu se i da je zarađivao na izbjeglicama naplaćujući im razne potvrde na temelju matičnih knjiga koje su uoči Oluje odnesene u Srbiju. Navodno su izdavali lažne prometne i vozačke dozvole, uz određenu proviziju.
No, unatoč tim optužbama , nastavio je svoje aktivnosti u poslovnom životu Srbije. S Draganom Čičićem iz Petrinje, koji je inače bio financijer Jugoslavenske ljevice Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, osnovao je mesnu industriju Galames.
Zbog navodne umiješanosti u ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića uhićen je 2003. u akciji Sablja. Policija je sumnjala da je jedan od ključnih ljudi koji su povezivali tzv. zemunski klan, koji je izvršio egzekuciju Đinđića, s poslovnim krugovima iz Republike Srpske koje se držalo podupirateljima tog atentata. Proveo je 45 dana u samici a u pritvoru ukupno tri mjeseca, te je odlukom Vrhovnog suda Srbije pušten na slobodu. Sam je tvrdio kako nema nikakve veze s atentatom na Đinđića. Zatražio je i naknadu štete.
Slijedeće, 2004. zatražio je reviziju sudskog postupka kojim je u Hrvatskoj u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora. Udovoljeno mu je 2011.
Sisačko Županijsko državno odvjetništvo provelo je izvide te potom obavijestilo sud da nisu pronađeni dokazi protiv Mikelića. Stoga je predloženo da se postupak protiv njega obustavi. Za zločine koji su se njemu stavljali na teret u međuvremenu je osuđen tadašnji zapovjednik petrinjskog garnizona bivše JNA Slobodan Tarbuk.
