Rođen je 18. studenoga 1954. u selu Žagorići, zaseok Martići, kod Knina. Po završetku srednje škole zapošljava se u tvornici vijaka, TVIK, u Kninu kao polukvalificirani radnik.
U tadašnju miliciju stupa 1976. Pet godina je radio u šibenskoj miliciji, a potom pohađa milicijsku školu u Zagrebu. Po povratku u Knin postaje najprije mlađi a nakon toga samostalni inspektor. U vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. Martić je na dužnosti načelnika kninske milicijske stanice.
Nakon što je javno odbio umjesto zvijezde petokrake na policijsku kapu staviti hrvatski grb i otkazao poslušnost MUP-u, preko noći postaje vođa pobune u kninskoj policijskoj postaji. Surađuje s Ratkom Mladićem, kasnijim zapovjednikom vojske bosanskih Srba, koji je u to vrijeme bio na čelu garnizona bivše JNA u Kninu. Martić postaje zapovjednikom svim policijskim postajama koje su otkazale poslušnost hrvatskoj vlasti.
Dijeli oružje pobunjenicima koje je uzeo iz skladišta Teritorijalne obrane ili dobio od MUP-a Srbije. Nakon formiranja „Srpske autonomne oblasti Krajina“, Martić postaje sekretar SUP-a, odnosno, ministar policije. S početkom „balvan-revolucije“ kada su pobunjeni Srbi postavljali zapreke na cestama koje su spajale sjever i jug zemlje, preuzima dužnost „ministra obrane“. 1994. postaje predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine.
Početkom 1995. odbija plan Z-4 koji je krajinskim Srbima jamčio „državu u državi“. U zamjenu za reintegraciju tog područja u hrvatski pravni sustav, međunarodna zajednica im je kroz taj plan nudila pravo na guvernera, vlastitu policiju, školstvo, vlastitu valutu, gardu. Martić je to odbacio hvaleći se pred međunarodnim izaslanicima kako nije ni pročitao taj dokument.
U to vrijeme je pokušavao s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem formirati tzv. zapadnu Srbiju koja bi obuhvaćala trećinu Hrvatske i dvije trećine BiH, područja koje su srpske snage tada vojno kontrolirale.
Tijekom vojne operacije Bljesak, kojom su hrvatske snage oslobodile okupirano područje zapadne Slavonije, Martić je u znak odmazde 2. svibnja 1995. zbog poraza svojih snaga naredio raketiranje središta Zagreba. Sam se pohvalio pred kamerama Radiotelevizije Srbije kako je on to zapovjedio. Zato je Haaški sud već 25. srpnja iste godine protiv njega podigao optužnicu zbog ratnih zločina. To je potvrdio i u jednom izvješću generalu bivše JNA Andriji Rašeti.
Tijekom suđenja, zaštićeni svjedok MM-003, koji je bio radio-vezist u stožeru njegove milicije potvrdio je kako je Martić zapovjedio da se višecjevnim bacačima raketa, Orkanima, raketiraju Ilica i Trg bana Jelačića u središtu Zagreba u znak odmazde za srpske gubitke u akciji Bljesak.
"Martić je tražio da se gađa baš spomenik banu Josipu Jelačiću", rekao je svjedok, objasnivši na traženje sudaca kako je to simbol hrvatskog naroda, povijesna ličnost, vojskovođa i vladar. Umjesto toga, Martićeve snage raketama su pogodile Dječju bolnicu u Klaićevoj, zgradu baleta Hrvatskog narodnog kazališta i neke ulice u središtu Zagreba. Poginulo je 7 osoba a više desetaka je ranjeno.
Prvog dana Oluje 4. kolovoza 1995. Martić zajedno s Milanom Mrkšićem, vojnim zapovjednikom tzv. krajinskih snaga, u 17 sati potpisuje dokument o evakuaciji srpskog stanovništva. Među prvima zajedno sa svojom pratnjom, u bijelom BMW-u napušta Knin, s obrazloženjem da ide na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb, međutim, zbog vojne situacije produžio je dalje prema BiH.
Nakon vojnog sloma i nestanka srpske paradržave u Hrvatskoj, Martić živi u Banja Luci. Useljava se u kuću protjeranog uglednog liječnika Franje Ćurića. No, zbog straha od Unprofora bježi u mjesto Kozarac kod Prijedora a potkraj 1998. prelazi u Srbiju gdje pod lažnim imenom živi u okolici Vrnjačke Banje.
Haaškom sudu predao se 15. svibnja 2002. Suđenje je započelo 13.12. 2005. a završilo je12.6. 2007. izricanjem presude kojom je proglašen krivim i osuđen na 35 godina zatvora. Bio je optužen u 19 točaka za zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja i zakona ratovanja. Jedan od ključnih svjedoka optužbe protiv njega bio je Milan Babić, njegov prethodnik na mjestu predsjednika tzv. RSK.
Još i prije izručenja u Haag, Martić se žalio da su ga srbijanske vlasti zaboravile. Posebno je oštar bio prema Slobodanu Miloševiću iako nije htio svjedočiti protiv njega u Haagu. Optuživao ga je za izdaju a ovaj njega za kukavičluk. Kritizirao je i Borislava Mikelića, koji je jedno vrijeme bio na čelu „krajinske“ vlade a stalno je s njim bio u sukobu.
U pismima iz haaškog pritvora Sheveningena tražio je financijsku pomoć od svojih prijatelja za sebe i obitelj. Iskazivao je ogorčenje što Hrvati i Muslimani, kako je pisao, brinu o svojim optuženima dok su Srbi svoje zaboravili. „Prošao sam lično veoma ružno, kao uostalom sav moj krajiški narod, izdani od svih, pa i od onih od kojih se nismo nadali, naše matice Srbije….“, napisao je u pismu od 21. kolovoza 2002.
Martićevi roditelji i brat Jovo s obitelji su nakon Oluje otišli u Srbiju. Živjeli su u selu Vojka kod Stare Pazove kao podstanari. Supruga Zorka je je bila u jednoj vikendici kod obiteljskih prijatelja u selu Petina kod Kruševca. Sin Duško je nakon gimnazije studirao pravo. Martić kaznu izdržava u estonskom zatvoru Tart.
Nakon pokolja u Škabrnji, u kojem je ubijeno 86 Hrvata, 26 branitelja i 60 civila, Martić je prema svjedočenju zaštićenog svjedoka, kazao kako su braća Opačići iz Benkovca, „odlično obavili posao i sve očistili". Svjedočeći pred Haaškim sudom u procesu protiv njega američki veleposlanik u RH Peter Galbraith zaključio je kako je Martić odbijanjem mirovnih pregovora i plana Z-4 u proljeće 1995. uz povezana ratna događanja u BiH, pružio opravdanje Hrvatskoj da vojnom akcijom oslobodi svoja okupirana područja. Ocijenio ga je kao osobu „ograničenih sposobnosti i ograničene inteligencije“.
