Kad krene u šetnju, Bongo obavezno ponese i neku igračku. Obično izabere jednu od koka, ima ih svih veličina i boja. Najviše voli one 'skvičave' koje proizvode zvuk, a stišće ih i dok hoda. Na foteljama na kojima se izležava uz njih se nalazi i mnoštvo drugih igrački, sve ih je prisvojio. Njegova udomiteljica Jadranka Jagar kaže nam kako je sigurna da nije imao nijednu igračku dok je bio mali pa sad sve nadoknađuje.
– Kupila sam ja njemu i krevetić kad je prije nešto više od dvije godine stigao k nama, ali ove fotelje su mu najdraže. I igračke su sve njegove, Mrvica i Flekica ne smiju nijednu uzeti – govori nam gospođa Jadranka. Prisjeća se prvih dana, kad je stigao bio je jako uplašen. Pustili su ga, kaže, da se sam dođe k njima, nisu ništa htjeli na silu. Prilazio je prvih dana oprezno, okretao je glavu u stranu i nije se usudio pogledati ih u oči.
Bongova priča počela je na jednoj od slavonskih njiva u blizini Nuštra, a jako bi se dobro mogla opisati stihom iz poznate pjesme, a glasi: 'Kad se male ruke slože'. Jer u njegovoj priči povezalo se nekoliko ruku i pronađen mu je dom o kakvom neki psi mogu i dalje samo sanjati. Kako je Bongo stigao na njivu, gdje je prije živio, i tko ga je ondje ostavio, nitko ne zna. Na toj njivi bio je gotovo mjesec dana, vjerojatno bi na njoj i skončao ili bi završio pod kotačima nekog od automobila koji su jurili obližnjom cestom. Bilo bi tako da ga nije ugledala jedna od slavonskih volonterki, jedna od onih koja baš uvijek ugleda biće kojemu treba pomoć. I koliko god teško i nemoguće izgledalo, nikad ne okrene glavu. Bonga je na njivi ugledala Vesna Dragićević, koja ga je hranila i pokazala mu da nisu svi ljudi jednaki. Stekla je njegovo povjerenje i ohrabrila ga da joj priđe. Dalje nije mogla, jer nitko nije nudio smještaj. U priču se uključila Danijela Lukić Bučević i pronašla mu privremeni dom u Đakovu. Ondje se Bongo oporavljao i obavio sve veterinarske preglede. Kad je priča objavljena i dijeljena na Facebooku, ugledala ga je i gospođa Jadranka. Odmah je znala da taj mali kosturko mora biti njezin.
– Bila je to ljubav na prvi pogled, osvojile su me njegove oči. Podsjetio me na moju prvu ljubav, moju Taricu. Pitala sam Danijelu je li udomljen i vrlo brzo nakon toga Bongo je stigao k nama – prisjeća se. No nije ni to bilo baš tako jednostavno. – Bongo je bio u Đakovu, a novi dom čekao ga je u Vrsima. Stigao je prvo do Zagreba, a nakon nekoliko dana specijalnim prijevozom došao je u dom Jagarovih, dovezao ga je taksi. U njegovom novom dvorištu dočekali su ga gospođa Jadranka i njezin suprug Vlado te dva pseća prijatelja, Mrvica i Flekica. I njih dvojica su udomljena, prvi je stigao iz Koprivnice, a drugi iz Svetog Ivana Zeline.
– Stigao je k nama u transporteru, stavili smo ga na terasu, otvorili mu vrata i pustili ga da iziđe kad sam bude htio. Sjela sam pokraj njega i čekala – prisjeća se tog prvog dana. Kaže da su se dečki vrlo brzo dogovorili i sve dijele. Osim igrački, one su samo Bongove.
– Kad idemo u šetnju, Mrvica i Flekica se znaju i udaljiti, ali Bongo je uvijek uz mene. Iako jako voli supruga i obožava se maziti s njime, u šetnju najradije ide sa mnom – kaže nam. Prilagodio se Slavonac životu uz more, voli se i kupati, a najdraže su mu pješčane plaže po kojima obožava trčati, kamenje baš i ne voli. Postao je Bongo i mornar, vožnja brodom jedna mu je od dražih aktivnosti.
– Kad uđe u brod, malo se prošeće, ali čim krenemo, zauzme svoje mjesto u kabini. Ne voli biti na palubi dok plovimo – govori nam gospođa Jadranka. Dodaje i da će zauvijek biti zahvalna svima koji su ga spasili i omogućili da dođe kod njih i uljepša im život. Jer Bongova ljubav i odanost ne mogu se opisati riječima, to jednostavno treba doživjeti.
Divna prica. Uljepsala mi je dan. Ovim dragim i dobrim ljudima sve sve najbolje u zivotu. Dobro se dobrim vraca .