U dobrom simfonijskom orkestru ne može biti demokracije! Stara je to floskula omiljena osobito među dirigentima. Međutim, jedan od najboljih simfonijskih orkestara na svijetu istovremeno spada i među najveće uzore demokratičnog upravljanja. Riječ je o Bečkoj filharmoniji koja će 27. rujna ove godine gostovati u Zagrebu.
Vijest o tom gostovanju objavljena prije nekoliko dana više je nego dovoljan razlog za još jedan članak o slavnom orkestru. Treba o Bečkoj filharmoniji pisati i zato što je se današnji masovni mediji, a osobito oni u Hrvatskoj, sjete uglavnom samo onda kada se povede diskusija o zastupljenosti žena u simfonijskim orkestrima. Tako je sasvim slučajno upravo ovog tjedna u Jutarnjem listu objavljena analiza zastupljenosti žena u orkestru Zagrebačke filahrmonije, od njenih početaka do danas. Pa je u tom kontekstu spomenuta i Bečka filharmonija kao tvrdokorna utvrda muškog šovinizma koja je dugo odolijevala feminističkoj preobrazbi svijeta, ali je na kraju popustila. U tom je kontekstu Zagrebačka filharmonija dobila odličnu ocjenu kao orkestar s jednim od najvećih postotaka zastupljenosti žena u svijetu. Baš lijepo. Jedino je šteta što taj podatak baš i nije neki ozbiljan faktor u ocjenjivanju kvalitete sviranja Zagrebačke fiharmonije.
Ne čini jedna premijerka Finsku
Da ne bi bilo zabune: zabraniti nekom čovjeku da radi nešto u čemu je izvrstan, ne dati mu radno mjesto za koje je sposobniji od drugih, onemogućiti ga u napredovanju, platiti ga manje nego druge ili mu učiniti ikakvu drugu nepravdu samo zato što je “pogrešnog” spola, divljačka je diskriminacija i seksualni šovinizam. Uz iznimku tek poneke kulture ili povijesnog razdoblja, takvu je diskriminaciju uglavnom provodio muški rod nad ženskim. Doduše, neki bi to i danas nazvali prirodnim ustrojem svijeta i bogomdanom podjelom uloga među rodovima, ali srećom živimo u vremenu kada su ljudski razum i plemenitost uglavnom nadvladali takva nelogična, uskogrudna i nepravedna ograničenja.
Međutim, ukoliko i muškarci i žene imaju jednak pristup natječaju za mjesto u nekom orkestru, kao što je to već prilično dugo slučaj i u orkestru Bečke filharmonije, baš kao i Zagrebačke, onda isticanje zastupljenosti ovog ili onog spola još ima važnost samo u domeni statistike i socioloških istraživanja, ali nikako ne i glazbe, odnosno kvalitete sviranja orkestra.
Slično je i s politikom. Činjenica da je Hrvatska u svojoj kratkoj samostalnoj demokratskoj povijesti imala na svom čelu i premijerku našu državu ne čini ama baš nimalo podesnijom za usporedbu s jednom Finskom gdje su žene na čelu države već postale pravilo, a ne iznimka.
No, ostavimo sada spolove po strani, a ako se već želimo uspoređivati s Bečkom filharmonijom ima u njihovoj i u našoj povijesti težih i smrtonosnijih oblika diskriminacije, recimo one nacionalne i rasne. Bečka je filharmonija nedavno na svojim internetskim stranicama objavila opsežno istraživanje o ponašanju orkestra kao institucije i kao skupa pojedinaca u vrijeme nacističke vladavine, a u prvom redu o sudbini svakog pojedinog glazbenika Židova koji je izbačen iz orkestra Bečke državne opere i Bečke filharmonije. Devetorici ubijenih odana je počast, a njihovim biografijama dužna pažnja.
Kako mi je neki dan u Zagrebu o toj temi rekao potpredsjednik Bečke filharmonije Alexander Steinberger, masovni mediji bez pamćenja i novinari za koje ne postoji ništa što nije na Googleu nepravedno su prozivali vodstvo orkestra za prešućivanje tih činjenica, jer svi su ti podaci još 1980-ih bili objavljeni u raznim publikacijama, koncertnim programima i knjigama. Ali, to nije prigovor što je ljudski i povjesničarski posao obavljen još jednom i što su žrtve holokausta dobile spomen i u virtualnom svijetu. Tamo su takvi tekstovi i znaci još potrebniji s obzirom koliko se virtualnih fašista i nacista roji u anonimnosti po internetskim budžacima.
Kod nas se oživljavanjem sjećanja na židovske skladatelje i muzičare koji su bili izručeni nacističkim krvnicima ili su pogubljeni u domaćim ustaškim pogonima smrti bave tek uporni pojedinci poput pijanistice Tamare Jurkić Sviben ili novosadskog muzikologa Dušana Mihaleka koji od 1991. živi u Izraelu. Institucionalna podrška koju dobivaju je minimalna, više verbalna nego materijalna, a medijska pažnja još jadnija. Mea culpa!
Utopija ili nadahnuće?
No, ostavimo sada po strani i suočavanje s prošlošću, u kojem za Bečkom filharmonijom zaostajemo barem toliko koliko i u sviranju Beethovena, Mahlera, Čajkovskog i Šostakoviča. Pogledajmo čemu nas danas može poučiti ustroj tog slavnog orkestra u kojem vlada demokracija direktnija i od one na studentskim plenumima. Božemiprosti, kad se bolje pogleda, kod njih vlada pravo samoupravljanje. Svaki član orkestra ima pravo glasa, svaki je svirač vlasnik i dioničar. Ali, kad jednom izaberu repertoar i dirigenta, e tu demokracija i samoupravljanje prestaju, a počinje prostor ne bahate samovolje i međuizborne partijske diktature, nego konsenzusa, zajedničkog traženja nadahnuća i međusobnog povjerenja. Svi zajedno uvjereni su u ispravnost, ljepotu, vrijednost i plemenitost cilja zapisanog u notama, a umjetnički kolektiv orkestra, odnosno svaki pojedinac u njemu, svoju vlastitu pamet, vještinu, sposobnost i godine napornog rada stavlja na raspolaganje dirigentu koji najčešće u potpunosti to povjerenje i zaslužuje.
Naime, Bečki su filharmoničari vlastitim talentom i još više radom stekli pravo na probirljivost kad su dirigenti u pitanju. Uz to, kad su ljudi predani nečem tako plemenitom i inteligentnom kao što je umjetnička glazba, na njihove izborne liste se ne dolazi galamom, prilagođavanjem i podilaženjem najiracionalnijim strahovima, najnižim strastima i najprimitivnijim emocijama u masi. Tako se osvajaju simpatije samo loših orkestara u kojima sjede loši umjetnici i ljudi.
Oko nas je opet buljuk političara koji bi da narod bude još nesretniji, frustriraniji, uplašeniji, siromašniji i neukiji nego što već jest. Zašto? Zato što su hulje i ništarije koji na vlast mogu doći samo po najnižim kriterijima i pobudama. Demokracija je složena partitura, a mi smo se dali uvjeriti kako danas više nije važno znati note. Odlučite sami je li Bečka filharmonija čista utopija ili nadahnuće.
