Kad bi se petnaestak godina hrvatske demokracije svelo na slogan, on bi mogao biti filmski: "Zavedi me, razvedi me". Pionir toga višestranačja HSLS okušao se i u jednom i u drugom, a uskoro će i u trećem, u bračnoj pomirbi.
Njegov "bračni put" na poseban je način i slikopis hrvatskog višestranačja. Počelo je lijepo i zanosno, da bi se počelo pretvarati u rutinu, ravnodušje i razočaranje. Nakon što su velike povijesne teme proglašenje Hrvatske, njezino oslobođenje i povezivanje s EU postale perfekt, politika se pretvara u mrzovoljnu dosadu, nerealno očekivanje ili u puku rezignaciju. Od početnih ideala hrvatske demokracije ostalo je isto što i od HSLS-a, tj. malo. Hrvatska se demokracija uglavnom svela na višestranačje, izbore i izmjenjivost vlasti. Od demokratskih rituala najustrajnije se obdržava predizborni "ples zavođenja".
Kada zavođenje prođe i stranke priskrbe legitimitet, "stranački poglavice" rade što hoće. Birače zavedu jednom političkom bajkom, a nakon biranja počnu im pričati druge priče. Osobito se to pokazalo prije pet godina kada su se Ivica Račan i Dražen Budiša pretvorili u braću Grimm hrvatske politike, a potom prije izbora koje su izgubili, kada je sjedište HDZ-a postalo kućom duha Hansa Christiana Andersena. Sada pak slušamo da bi HSLS, nakon što je izbrisao političku priču o samome sebi, opet želio pričati novu. Poslije svih političarskih bajki i basni slušanih proteklih godina, malo je vjerojatno da još ima puno voljnih slušati nove. Nadati se je da se bajkama u Hrvatskoj još jedino mogu uspavljivati djeca.
Liberali danas sliče na bivše gazde koji su prorajtali svoj kapital. U osvit višestranačja, pri početnoj opreci između sirovog HDZ-a i odioznog SDP-a, liberali su se činili poželjnim izborom. Trudili su se sloviti kao intelektualna stranka nacionalno svjesnih liberala. No, s izuzetkom nekolicine poznatijih stranačkih imena, u tadašnjem HSLS-u i nije bilo pravih liberala, HSLS je zapravo bio intelektualno viša vrsta HDZ-a. Pa nije ni čudilo kada su se neki (Damir Zorić, Ivica Ropuš, Ivan Božičević, Ivan Herak) približili, odnosno završili "na Džamiji" u HDZ-ovoj "Središnjici".
Kasnije će drugi haeselesovci iz žuto oličenih prostorija u Šubićevoj otići još dalje (Tonči Tadić i Miroslav Rožić) pa završiti u HSP-ovu "Glavnom stanu". Liberali su u hrvatskoj politici stranačke prelaske iz sfere političke savjesti preveli u sferu "političkog pragmatizma". Ovo što se zbilo u Velikoj Gorici i Sisku, a na svoj način i u Požegi, samo je krajnost te nastranosti.
U političkom okružju trajno zagađenom virusom taštine HSLS je bio trajnim središtem njegove epidemije. Osobne taštine su uvelike izgrizle sam HSLS i uzrokovale njegove diobe i runjenje, dovele do današnjeg fragmentarnog HSLS-a, koji liberalnu ideju pokušava spasiti "bračnom pomirbom". Koliko ona može biti uspješna? Vjerojatno onoliko koliko i izvan politike. Zna li tko za dobar nastavak braka nakon razvoda? No čak ni takav uspješan nastavak ne može više imati valjanog utjecaja na smjer sadašnje politike.
Veliki dio prilike za taj utjecaj davno je proigrao sam HSLS. Drugi dio te mogućnosti smicalicama su mu uzeli najprije HDZ, izmišljanjem "Lisice" (kako rastočiti HSLS), a potom SDP, nuđenjem "Mamca" (podmetanjem biračima Budišine prošlosti kao varikine za Račanovu). Utoliko moguće novo združivanje liberala i nije ujedinjavanje relevantnih stranaka, nego pokušaj skupljanja liberalnih ostataka ostataka.
S nekadašnjim HSLS-om postojala je i iluzija da politika može biti demokracija i da ne mora biti svedena na alternativu. Poslije svega nije sigurno da u hrvatskoj politici ima mjesta i za novi HSLS i za nove političke snove.
