Eskivirati udarce, izbjegavati nepotrebne sukobe, sve to ima smisla ne
samo u boksu već često i u politici. A izgleda to poput toreadora što
vješto izmiče crvenu krpu bijesnome biku! No, kada se izbjegavaju
brojne velike bitke, pobjede su tako rijetke da nas uvjeravaju u slogan
"I pad je let"!
Mislim na srpske provokacije usred Zagreba, Jeremićevu ocjenu Oluje,
još više njegovu izjavu da je izručenje i suđenje Gotovini znak da
Zagreb priznaje da je Oluja bila etničko čišćenje. Mislim i na nož u
leđa koji nam je bačen za skupštine SNV-a i one Dodikove neotesanosti,
i ne zaboravljam mučnu činjenicu da niz pregovora s Unijom nismo
započeli jer ih je kao predsjedajuća otvoriti zabranila Ljubljana.
Razumijemo li mi uopće da je Slovenija pod punom sviješću radila na
tome da u Uniju ne uđemo? Nisam siguran. Da ta svijest postoji, vidjeli
bismo emocije naše vlasti, a to bi značilo manifestirati nacionalni
ponos, nacionalno dostojanstvo i pokazati uspravnu kralježnicu! Sve ono
što u sličnim situacijama možete vidjeti kod Talijana, Engleza,
Francuza, Poljaka! Mi smo praktički kao država odšutjeli te uvrede, a
osim Mesića u slučaju Dodik u pravilu smo reagirali molećivo "pa
nemojte tako, ljudi" i ta će nacionalna frustracija jednom dobiti svoj
izraz, jer nije prva, a bojim se ni zadnja.
Na Jeremićevu je uvredu promptno reagirao ministar Jandroković,
odrješito i na mjestu. Mesić i Sanader odlučili su se za priču "o tome
da se zna tko je bio agresor". Nitko nije slova rekao protiv Jeremićeve
teze da se prema suđenju Gotovini i njegovu izručenju vidi kako
Hrvatska pristaje da joj se sudi za etničko čišćenje u Oluji! Mesićeva
reakcija na Dodikov napad doista je bila trenutak za pljesak
predsjedniku, no postavlja se pitanje kako je moguće da je nakon toliko
simpozija, susreta i regionalnih sastanaka Mesić tek sada otkrio
velikosrpsku dimenziju kod Dodika?
A što se tiče zgražanja nad Dodikom, čovjek se pita kako ljudi s
političkim iskustvom, koji su prošli i 71. i 91., uopće imaju iluzija o
velikosrpstvu i hrane opsjenu da ono samo što nije nestalo? Obratno:
velikosrpstvo ne samo što nije nestalo nego ono, kako vidimo na
činjenici da su moderni srpski četnici preuzeli vlast u Beogradu, buja
i zadnji je tren da Hrvatska shvati da se nikakva politika hrvatske
šutnje neće moći ni znati se oduprijeti preživjelom, posve osvježenom
velikosrpstvu.
Pogledajte dokle je slovenska drskost otišla od kada je Račan sjeo s
njima za stol i nudio im Piran i od kada MUP ne šalje ophodnje na svaku
provokaciju na moru! Do toga da ustrajno rade na tomu da nam zaustave
ulazak u Uniju! Pogledajmo dokle su došli odnosi sa Srbijom jer se naša
šutnja o vukovarskim adama nije čitala kao strpljivost, već kao
slabost, jer se naša snošljivost o niz drugih otvorenih pitanja nije
čitala kao veličina, nego kao slabost, i mi smo sada doživjeli da nam
čelnici Srba iz BiH i iz Srbije dolaze pljuvati u lice usred Zagreba.
Što još trebaju napraviti da bismo shvatili kako u beogradskoj vlasti
nemamo ni partnera, ni suradnika u regiji, već starog neprijatelja koji
sada grize ispod stola samo zato što nema snage za odlučniji udarac?
Što još da nam poruči SNV, koji asocira na neku vrstu sabora hrvatskih
Srba, s obzirom na to da se nisu ogradili od Dodika dok ih Mesić nije
prozvao? Pljesak Dodiku na skupu bio je gromoglasniji od onoga Mesiću!
Što da nam još poruče kada su skupštinu krovne udruge organizirali
točno na dan, a onda valjda i u slavu danu kada je Beograd pripojio da
ne velim okupirao Vojvodinu! Zar mislimo da ćemo od tih bitaka pobjeći
samo zato što ćemo ući u Uniju?
VRIJEME APSURDA
Velikosrpstvo buja, mi ništa
