Ugodna večer u Retimnu, gradu na grčkom otoku Kreti, na krajnjem jugu Europe, nadomak Afrike. Grad je smješten između mora i planina, a stara jezgra i prelijepa okolica čine ga neodoljivo šarmantnim. Ima oko četrdeset tisuća stanovnika, uzdržava se uglavnom turizmom i sveučilišni je centar. Baš kao naš Dubrovnik.
Oko sedam sati stišava se rujanska ljetna vrućina. Ispred zgrade gradskog poglavarstva sjedi nekoliko mladića i djevojaka kakve biste mogli pronaći u dubrovačkim Lazaretima ili Orlandu, drže zastave, transparente i letke. Uskoro se pridružuju i drugi, “obični” građani, među njima i dvojica nagluhih penzionera, veterana grčkog antifašističkog i ljevičarskog pokreta otpora, a zatim i brojni učitelji, nastavnici i profesori, učenici i studenti… Nisu slučajno ovi potonji u većini, jer su povod protesta recentna zbivanja u području obrazovanja. Tog dana, 10. rujna, donesen je novi zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, koji, prema kritičarima, još više gura obrazovne institucije na tržište i time produbljuje klasne razlike. No, to je samo dio problema s obrazovanjem u Grčkoj. Ono što se naziva “smanjenjem javnog sektora” u Grčkoj znači otpuštanje više od 2100 nastavnika iz javnih škola i masovno otpuštanje administrativnog osoblja sveučilišta. Sveučilišta, uključujući i ono kretsko, već su u štrajku, a osnovnoškolski i srednjoškolski nastavnici počinju štrajkati 16. rujna.
Na retimnskom se prosvjedu okupilo oko pet stotina ljudi, sasvim solidno za jedan grad poput Dubrovnika. Održano je nekoliko govora i formirala se povorka koja je potom marširala kroz uže središte grada. Biti u toj povorci značilo je, među ostalim, vidjeti Retimno iz perspektive građana Retimna kao što su učitelj Ilias, student Kostas i nezaposlena učiteljica Maria. Iako je skup bio šarolik, na njegovu je audiovizualnu dimenziju snažno utjecala činjenica da ga je organizirala ljevičarska sindikalna središnjica PAME (Sveradnička militantna fronta). Uz moto protesta – “Odlučujmo sami o svojoj budućnosti te o obrazovanju i budućnosti naše djece” – prosvjednici su skandirali: Ne korporacijama u školama! Ne školama na tržištu! Škole trebaju knjige i profesore, a ne kapital i menadžere! Protiv oligarhije, protiv plutokracije! Protiv kapitalizma!
Zamišljam nekog (npr. grčkog) turista u Dubrovniku. Ako ne naleti slučajno na prosvjednike iz inicijative “Srđ je naš” i ne porazgovara s njima, turist može doći, proći i otići, a da ne sazna baš ništa o Srđu, Ombli i drugim problemima iz života Dubrovnika i Dubrovčana. Sve dok ne zapita domaće što se zbiva u gradu, kako zapravo žive, što ih muči, što žele i čemu se nadaju, turist će biti u ugodnom ali lažnom turističkom balonu koji lebdi nad svim tim morem, plažama, zidinama, znamenitostima, kafićima, restoranima i dućanima, koji su, čini se, napravljeni samo za turiste i turizam kao posljednju slamku spasa jedne posrnule ekonomije i posrnulih građana jedne zemlje. Lebdeći tako nad Dubrovnikom ili Retimnom, slušajući mitove i legende iz slavne prošlosti, kušajući domaća jela i pića, upoznajući običaje i kulturu domorodaca, preparirane samo za turističko uho, turistu će se učiniti da je saznao sve, možda čak i previše, a zapravo neće saznati ništa. Lagana turistička izmaglica nad kojom lebdi turist u svome balonu lako prikrije tešku realnost, stvarne probleme stvarnih građana grada i zemlje u kojima se turist zadesi.
Negativ turističkog raja u Grčkoj socijalna je katastrofa koja je na djelu. Tzv. Trojka (Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) naređuje provedbu mjera štednje koje u prvom redu pogađaju one koji su ionako društveno “niži”. Grčka vlada, jedna hadezeovsko-esdepeovska koalicija, te mjere poslušno provodi, a s druge strane stoji sve nezadovoljniji narod. Osim masovnog narodnog protesta u Solunu prošle subote, gdje se okupilo oko 20.000 “nezadovoljnika”, svakoga dana u svakom kraju Grčke organiziraju se protesti i štrajkovi industrijskih i drugih radnika, umirovljenika, studenata… Nezaposlenost, pogotovo među mladima, sve je veća. Siromaštvo također. Na ljetnoj školi, radi koje sam došao na Kretu, grčki liječnici, psihijatri i stručnjaci za socijalnu medicinu iznose podatke koji nedvosmisleno pokazuju fatalan utjecaj ekonomske krize ne samo na zdravstveni sustav nego i na narodno zdravlje uopće, uključujući rapidan porast broja samoubojstava, atipično za Grčku.
Je li to “europska budućnost” Hrvatske? Naše mudro vodstvo reći će da nas ne može zadesiti zla sudbina Grčke, jer ono neće dopustiti takvo nešto. Neki će dodati da mi ipak nismo kao Grci, a to su predrasude o tome da su Hrvati, za razliku od Grka, “pravi Europljani”, čišći, uredniji, poslušniji, radišniji, kulturniji… ukratko – europskiji. No, sve i da ima nešto u tim stereotipnim predodžbama, treba istaknuti da se ovdje ne radi toliko o Grcima i Hrvatima koliko o Trojci i Europskoj uniji. To je mašinerija koja treba Grčku, Hrvatsku i druge “nesređene” i “slabe” države, skupa s njihovim prirodnim dobrima, privredom i stanovništvom, da bi se podmazivala, tj. da bi se regenerirao kapitalizam koji, kao što je poznato, završava u imperijalizmu ovog ili onog tipa.
Grčka, Hrvatska i drugi europski “luzeri” u istom su čamcu. A taj čamčić pluta beskrajnim oceanom kapitala, suočen s gotovo bezizlaznom situacijom: ili će ga progutati ocean kao takav ili će ga potopiti kruzer Europske unije koji također plovi tim međunarodnim vodama. Putnicima na čamcu dođe na isto. No, međusobna solidarnost ugroženih ipak pruža određenu nadu za opstanak.
