Hrvati su ove godine uranili. Počeli su dok jaglaca još nema, u
veljači. Inače je već postalo tradicijom da se oko Drugoga svjetskoga
rata svađaju kad jaglaci već ostare, u svibnju. Ali do
svibanjskih okršaja ima još tri mjeseca, prošlosubotnje okupljanje
ispred HNK u Zagrebu, gdje se tražila promjena imena Trga maršala Tita,
bit će već daleka prošlost i moći će se iz početka. Bio sam na
tom skupu, bio je hladan kao i vrijeme u Zagrebu. Bez dramatike kakvu
pamtimo s obilja skupova od 1971. godine do splitske rive.
Bez vatrenih govora, gromoglasnih skandiranja, zastava i drugog
znakovlja, bez transparenata, samo određen broj tunika s rečenicom
“Zločin je zločin”. Simbolični programčić - kratak govor jedne žene,
povorka i krug oko HNK, prekrivanje “Zdenca života”, skidanje sadašnjeg
naziva trga s improviziranog zida i stavljanje drugoga i - razlaz. Na
piće pa kući. Bilo je samo oko tri tisuće ljudi. Kažem “samo”
premda sam imao dojam da ih je - neočekivano puno.
Jer, nisu to više skupovi koji obvezuju, mnogi ljudi koji se slažu s
onim što se zahtijevalo nisu došli zato što se misli da će to odraditi
netko drugi, netko tko je za to “zadužen”. Tako je drug Tito dobro
prošao, protivnika pred HNK nije privukao ni izdaleka onoliko koliko je
1980. mrtav privukao ožalošćenih na Glavnom kolodvoru.
Iz dva razloga trebalo je malo više reći o ozračju skupa. Prvo, pokazao
je da su se Hrvati jako raskomotili i politički ohladili. Drugo,
izazvao je nevelike ali sasvim neprimjerene reakcije. Malo više o prvom
razlogu, o hladnom komoditetu koji je u podne te subote ljude zadržao
doma, u vikendici ili nekoj drugoj privatnosti.
To je isti onaj komoditet iz kojeg na prošlim izborima nisu
pružili ruku nijednoj desnoj stranci. Slika i brojnost skupa ispred
zagrebačkog HNK bili su slika i brojnost glasača svih desnih stranaka
(ako isključimo HDZ). Ili slika i brojnost publike s promocija knjiga
Domazeta Loše, starog komunista i mladog domoljuba Tomca, akademika
Pečarića i sličnih autora...
Sada nešto o nevelikim a ipak neprimjerenim reakcijama na skup koje su
se protegle kroz cijeli tjedan. Za nekoliko komentatora bio je još
jedan dokaz ovisnosti Hrvata o partizanskoj i ustaškoj prošlosti. Za
neke komentatore, zatim za neke sudionike istodobnog, ali malobrojnog
skupa s druge strane ulice gdje se veličalo Tita, te za predsjednika
Mesića, ispred HNK su bili ustaše, fašisti, NDH-nostalgičari. Tko je
bio tamo, mogao se uvjeriti da je skup bio ravnodušan prema samome
sebi, da se, premda je kratko trajao, jedva čekalo da završi, da u
njemu nije bilo nikakva naboja, da je bio pomiren sa svojom
uzaludnošću.
Hrvatska je izgubila interes za sebe samu, povukla se sa svih fronti.
Jedan kolega potpuno je promašio u prosudbi napisavši kako je, među
ostalim, propao bojkot trgovačkih lanaca pokušan zbog divljanja cijena,
“ali smo se na pitanju bremenite nam povijesti odmah našli”.
“Bremenitoj povijesti” unatoč, skup ispred HNK bio je jednako mlak kao
i odziv na bojkot prodavaonica: ravnodušnost građana prema pozivima na
prosvjede, otpore, bojkote, neposlušnosti... je posvudašnja, radilo se
o cijeni jaja ili nazivu trgova.
Političke su elite uspjele: cijeloj su zemlji nametnule osjećaj
uzaludnosti koji bez krila ostavlja svaku nakanu da se izrazi
nezadovoljstvo, što god bilo posrijedi. U tu uzaludnost uklapa se i
očita, iako možda nenamjerna ironija s kojom je jedan tjednik preko
cijele stranice uslikao sindikalca Severa koji stisnutom šakom
prijeti da će nezadovoljno građanstvo povesti - “U boj! U boj!” Prijeti
s uvjerljivošću časne sestre na čiju ga je sliku i priliku Bog i
stvorio.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
