Teško je povjerovati, ali na hrvatsku stvarnost u ovom trenutku više od svih važnih institucija utječu jedne Bugarske Traperice. Bez obzira kolika se drama odvijala na pozornici nazvanoj hrvatska država, to očito nije ništa prema onome koliku unutarnju, opskurnu dramu istodobno i skrivaju i otkrivaju spomenute Traperice. Da se ne zanosite, nije lako biti Bugarska Traperica. Kada spoznate da ste upravo to ili vam je netko morao reći da ste upravo to, šok je neizbježan, a prirodna je reakcija da si to istinu ne želite priznati. Uza sve te sjajne, razvikane, reklamirane, navodno ultrakvalitetne i prije svega poznate marke, ti si Bugarska Traperica. Obuku ti ih u dječačkoj dobi i iz toga proizlazi osnovni unutarnji konflikt i motiv za osobni obračun sa svijetom, temeljen na strahu od predozirane samonesigurnosti. Jer badava ti činjenica da si možda kvalitetniji i trajniji štof kada to, zbog demode kroja i grozomorne predrasude o neatraktivnosti Istočnog bloka, nitko ne vidi, kada prenaglašeno neprirodna boja pokušava slijediti crte tijela u grotesknom pretvaranju da je sve ležerna nehajnost odjeće koja bi trebala umiriti formativne godine. Umjesto toga Bugarska Traperica formativne godine čini čudno natjecateljskima, nakon čega više ništa ne može biti isto; Bugarska Traperica će zato težiti samodokazivanju koje će tek u nepotrebnom pobjeđivanju superiornijih modela ostvarivati svoju ambiciju.
I neće biti bitno hoće li pobjeda značiti stvarnu potrebu za dokazivanjem kvalitete koju nitko ne vidi ili tek običan kapric dokazivanja kvalitete koje objektivno nema jer će se žrtve na kraju zbrajati u općem besmislu nakane običnih Traperica da postanu više od para nogavica u koje netko pokušava ubaciti vlastitu nedostatnost. Uvlačenje u takvo što bio je svakodnevni korak muke ulaska u ono što jesi, a što si odbijaš priznati, što želiš skrivati od sebe samog, da bi se mogao napadno skriti i od okoline. Što više skrivaš očito, to je više tragične karikaturalnosti u svakom sljedećem potezu.
Istina je, odjeća nekad može više otkriti nego prikriti. Bugarska Traperica mogla je biti i fora, ali teško i ulaznica u visoko vršnjačko društvo zapadnog jeansa s kojim su upravo pokušavale sklapati dugoročno interesne odnose. Nositi si ih mogao (ili morao) iz samo dva razloga: iz ideologije ili iz neimaštine. Samo što je od tog dvoje sramota? Ipak, ni jedan od njih nije ti nosio generacijske poene niti u jednoj od te dvije priče nisi mogao pronaći opravdanje za nerazgovijetnu ekstravagantnost. Ni jedan od njih neće biti bitan, ali ti to nitko neće reći. Dok većina gleda prema Trstu, ti oka ne skidaš s Rile. Odrastanje je okrutno, a nada je postojala da će se jednom ipak moći ravnopravno podružiti, da li za miks-pultom, da li na tajnošću zasjenčanim terasama morskih vila na kojima će stečena društvena moć brisati nelagodu inferiorne konfekcije na koju su kadre podsjećati apšisale slike iz obiteljskog albuma.
Iz perspektive bugarske konfekcije mislim da je poraz, na žalost, bio predvidljiv i da i tamo više gotovo nitko ne nosi prepoznatljivu marku Rila jeans. Odavno ju je preplavio imperijalistički mast-hev, i to bez obzira na pitanje nacionalnog ponosa ili opstojnosti. Bugarskih Traperica još se sjećaju isključivo na hrvatskim nogama. I prošle su tolike godine, stvari su došle na svoje, vjeruješ da si se afirmirao od te neugodne epizode, sve dok te neki bugarski nevoljnik javno ne podsjeti da si bio prvi maneken Bugarskih Traperica u Hrvatskoj. Tada ne znaš zajebava li te on ili samo nespretno pokušava biti pristojan. Mislio si da je ta epizoda odavno “stonvoširana”, ali se neumoljivo vratila, na način kako to podmuklo čini loša savjest. Pogledaš prema vlastitim nogama pa ti se opet čini da na sebi imaš Bugarske Traperice. Stoje kao salivene, a baš si mislio da si ih se riješio.
Okrećeš se naglo i u strahu da će još netko vidjeti da ih nosiš i da su ti ugodne, ali da ih svejedno želiš skinuti, što bi značilo da pokušavaš iskočiti iz vlastite kože. I tako ti prolaze dani. Okupiran sobom, svojom loše skrojenom samosvijesti, okovan strahovima što jesam, a što bi trebao biti, u stalnom grču konfekcije za koju misliš da je ispod tvog ranga i da zaslužuješ bolju, u nepovjerenju prema okolini za koju si siguran da vidi što nosiš, ali se prave ravnodušnima jer se boje reći ti u lice, no kadri su smijati ti se iza leđa. Kako je prokleta laž da je gubitak strahova i grča proporcionalan rastu moći društvene pozicije. Ona ti doduše omogućuje nemilosrdnost u obračunima, ali to ni izdaleka ne znači da si doista snažan. Niti da si odrastao. Niti da si mudar. Niti da znaš što činiš. Niti da si uspješan. Niti da bilo koja traperica može skriti nelagodu s kojom se intimno nosiš.
>> Tuđmanu iskoristivi, Sanaderu sluge, Karamarku sumnjivi
