U trenucima kada je plasmanom u polufinale osigurao medalju na Europskim igrama, najbolji hrvatski boksač Gabrijel Veočić slavio je nešto posve drugo. U miks-zonu, pred hrvatske novinare, došao je s papirićem na kojem je pisalo "Destination: To Paris". Bila je to olimpijska viza u obliku stilizirane avionske karte za olimpijsku destinaciju.
Ovaj Brođanin je tako, nakon dviju maratonki (Bojana Bjeljac, Matea Parlov Koštro), postao tek treći hrvatski sportaš koji je osigurao nastup na Olimpijskim igrama u Parizu.
- Ovo mi puno više znači nego činjenica da sam osigurao medalju na Europskim igrama. Štoviše, ovo bi mi više značilo i od toga da sam na prošlom Svjetskom prvenstvu osvojio broncu.
A da jest imao bi 50.000 američkih dolara više no što novca ima sada.
- Iako u ovom našem amaterskom sportu svaki euro dobro dođe, ovdje je primarna ljubav prema sportu. No, meni ova olimpijska viza više znači i od mog europskog zlata za uzrast do 22 godine.
Na Svjetskom prvenstvu u Taškentu, održanom u svibnju, doživio je prvi nokaut u karijeri nakon što ga je krajem prve runde, u kojoj je bio bolji, pogodio španjolski Rus Jalidov.
- To je više bio nokdaun nego nokaut. Da mi je brojao ja bih nakon pet sekundi ustao, no sudac je odlučio prekinuti borbu odmah. A ja se ne sjećam da sam prije toga ikada bio i u nokdaunu.
Dosuđuju li suci u amaterskom boksu olako nokaut?
- Ima to svojih dobrih i loših strana. Oni primarno gledaju da zaštite boksača i ako netko prima puno udaraca prekinut će borbu. No, u mom slučaju to nije bilo dobro jer mi sudac nije dao priliku da ustanem. Proglasio je kraj borbe čim sam pao.
Kako je netko kome je to bio prvi nokaut u karijeri podnio takav razvoj događaja?
- To je sve normalno. Događa se i najboljima. Svi boksači su bili na podu. I oni najbolji. Najvažnije je ustati.
Nakon tog nemilog raspleta Gabrijel je imao izvjesnu pauzu.
- Rekli su mi da bi bilo dobro da 30 dana odmorim i ja sam to prihvatio i taj odmor mi je dobro došao jer sam ionako imao previše mečeva. Boks nije sportska igra s loptom, on je borba doslovno.
Nakon Svjetskog prvenstva, Europske igre su mu drugo veliko svjetsko natjecanje u novoj kategoriji. Što mu je bilo teže? Skidati do 75 kilograma ili se prilagoditi na težu, polutešku, kategoriju (do 80 kg)?
- U poluteškoj se bolje osjećam. U srednjoj sam bio jako dugo vremena i bio peti na svijetu, a taj sam rezultat ponovio i u poluteškoj i sada sam izborio olimpijsku vizu.
Za nastup u Tokiju, Gabrijel je bio premlad.
- To mi je bila prva seniorska godina, imao sam 19, no sada sam dovoljno sazrio da mogu kandidirati i za medalju. A vjerujem i da ovdje mogu izboriti najmanje finale, ali i otići do kraja.
Za plasman u finale morat će u petak nadjačati Azerbajdžanca Murata Alahverdijeva.
- Viđali smo se po nekim turnirima, ali nikad nismo boksali jedan protiv drugoga. U drugom polufinalu, okršaju između olimpijskog doprvaka Ukrajinca Hižnjaka i višestrukog osvajača europskih medalja Talijana Cavallara, prednost ipak dajem Ukrajincu.
Sav ozaren radi osigurana nastupa na olimpijskom turniru, kazao je:
- Planiram nastupiti na dvojima olimpijskim igrama i osvojiti medalju. Nastupiti na Olimpijskim igrama san je svakog sportaša pa tako i moj i mog oca, ujedno i mog trenera.
Je li prerano pitati za olimpijske ambicije?
- Nikad nije prerano. Da ste me pitali prije 10 godina ja bih vam rekao isto. San je osvojiti olimpijsko zlato.
Kad tako entuzijastično govori o olimpijskim nastupima, znači li to da još ne razmišlja o profesionalnom boksu?
- Razmišljam o dvojnoj karijeri. Volio bih se okušati i u profesionalnom boksu no pričekat ću Olimpijske igre pa ćemo vidjeti za dalje. Dobro je što je sada boksačima dozvoljeno da mogu paralelno gurati i profesionalnu i amatersku karijeru. Eto, Marko Čalić već ima 15 profesionalnih mečeva, ali se pokušava kvalificirati na Olimpijske igre.
Tko su mu omiljeni boksači iz svijeta olimpijskog i profesionalnog boksa?
- U olimpijskom boksu je to Julio Cesar La Cruz, dvostruki olimpijski i peterostruki svjetski prvak, a od profesionalaca jako mi se sviđao Vladimir Kličko. Sviđao mi se njegov stil borbe, način razmišljanja. On je bio školovan sportaš koji se znao ponašati. Bio je pristojan i nije mu "trash-talk" bio alat. Za njega je boks bio sport, a ne borba na život i smrt.
Tome ga je, očito, podučavao i njegov otac Pero, nekad i sam hrvatski reprezentativac koji mu je, kada se pričalo o onom nokautu na SP-u, dobacio da se mora bolje čuvati.
- Trener je tu da uviđa što nije dobro, što treba popraviti ili unaprijediti. Uostalom, ja sam se u ovim borbama dosad dobro čuvao.
Imati oca za trenera, je li to idealna situacija ili ipak ima svojih minusa?
- Po meni minusa nema. Mi se sve možemo dogovoriti. On mi je dostupan 24 sata i možemo trenirati kada god ja za to osjetim potrebu.
Čime se ostatak obitelji Veočićevih bavi?
- Mama je bila nezaposlena, ali je odnedavno zaposlena na benzinskoj crpki. Imam dva mlađa brata. Dvadesetogodišnji Mihael je dobar kajakaš i nastupit će na Prvenstvu Europe. Šesnaestogodišnji Mateo, srednjoškolac, nije u sportu, ne privlači ga.
Svi oni žestoko će navijati za Gabrijela na Olimpijskim igrama za koje će se, dijelom, spremati i na Kubi. Tako je barem najavio njegov otac, i trener, Pero:
- Zbog kvalitetnijih sparing partnera mi moramo ići van. Bili smo na Kubi i tamo je Gabrijel sparirao s puno boksača različitih stilova. Moramo to tek isplanirati. Sada nam slijedi veliki odmor jer iza nas je jako teška polusezona u kojoj smo imali 15-tak teških mečeva.
>> Tura po Pampasu
