U suradnji s HOO-ovim Karijernim centrom, Sportski savez grada Zagreba organizirao je zanimljiv panel s temom zapošljavanja sportaša nakon okončanja sportske karijere. Uz umješno moderiranje glavnog tajnika SSGZ-a Tomislava Stojaka, svojim zanimljivim pričama okupljenima su se predstavili olimpijski i svjetski rukometni prvak Goran Šprem, svjetski karataški prvak Ivan Kvesić, europska karataška prvakinja Maša Vidić (djevojački Martinović), bivša rukometna reprezentativka Vesna Milanović Litre te negdašnji atletski reprezentativac Zlatan Žmirak.
Dekan otkrio pravu stvar
Uvodno izlaganje imale su Snježana Pejčić, voditeljica Karijernog centra za sportaša u HOO-u, te Romana Caput Jogunica, predsjednica HOO-ove Komisije za dual karijeru, koja je navela da je 12 hrvatskih tvrtki pristupilo sustavu podrške u zapošljavanju.
O podršci sportašima u studiranju govorio je pak dekan Kineziološkog fakulteta Mario Baić. Naglasio je da odnedavna postoji pravilnik Rektorskog zbora o postupanju Sveučilišta prema vrhunskim sportašima i da im profesori više ne smiju reći neka izaberu hoće li studirati ili se baviti sportom, kao što je, ne tako davno, jedan profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje kazao svjetskom gimnastičkom prvaku Tinu Srbiću.
A dogodilo se to i Vesni Milanović Litre, magistri ekonomije zaposlenoj u Uredu za kontrolu i financiranje EU projekata u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje:
– Kao studentici dogodilo mi se da mi se preklapaju okupljanje reprezentacije i kolokvij. I dok mi je izbornik Šojat dopustio da propustim trening kako bih zamolila profesora da mi termin kolokvija pomakne na drugu skupinu, profesor je bio nepopustljiv. Kad sam u njegov kabinet došla u trenirci reprezentacije, kazao mi je: "Kolegice, neće vam pomoći to što ste mi došli s grbom, nećete imati privilegij. Odlučite se, hoćete li igrati rukomet ili studirati."
Magistra farmacije Maša Vidić, srećom, takvih problema nije imala:
– Da je u moje vrijeme bilo te podrške, možda bih bila uspješnija i kao sportašica i kao studentica, no tada nije bilo Karijernog centra ni ičega sličnog i sve se oko usklađivanja obveza svodilo na moj osobni angažman kod profesora. U studentskim danima imala sam ploču na koju sam ispisivala sve svoje važne termine u sportu i na faksu te uz to planirala kako da izbjegnem koliziju sportskih i fakultetskih obveza.
Život na dva kolosijeka Maši nije teško padao, a to je slučaj i s njezinim karataškim kolegom Ivanom Kvesićem, studentom pete godine fizioterapije.
– Volim kad imam više obveza u danu pa sam imao previše vremena u onoj godinu koju sam posvetio pripremama za nastup na Olimpijskim igrama. To razdoblje bez studija previše sam razmišljao o karateu, previše analizirao borbe, a katkad vas previše analize dovede do paralize. Ja to bolje funkcioniram što imam više obveza.
Na žalost njegovu, Ivana je ozljeda ramena onemogućila da osvoji i olimpijsku medalju, a ozljeda istog dijela tijela je rukometašu Goranu Špremu, danas izvršnom direktoru u putničkoj agenciji Uniline, donijela životni zaokret:
– Meni se najbolja stvar dogodila kada sam se s 29 godina ozlijedio i kada mi je klub bankrotirao jer sam tada postao svjestan što je život. Tada sam se resetirao, diplomirao na Višoj trenerskoj, a kod pronalaženja posla pomazila me i sreća, pri čemu mi je poslodavac dao slobodu jer je bio svjestan da ne može sportaša držati u kocki.
Šprem je pak sada u situaciji da on zapošljava i kaže da u tom postupku prednost voli dati sportašima.
– Volim zaposliti čovjeka s osobinama kakve imaju vrhunski sportaši. On ne mora puno znati, naučit će, bitno je da je usredotočen i dobro podnosi stres, da ne odustaje, i takvog samo treba dobro usmjeriti. Kod mene kao šefa postoji samo jedno pravilo, a to je atmosfera. Tko je naruši, taj će dobiti nogu u guzicu.
Kao poslodavac slično razmišlja i Zlatan Žmirak, negdašnji prvak Hrvatske u bacanju kugle i deveti na Prvenstvu Europe. On je osnivač i vlasnik sve uspješnije tvrtke Lentismed, koja medicinsku opremu izvozi u 13 zemalja.
– Kad sam završio sportsku karijeru, razmišljao sam o tome kako sam doživio puno neuspjeha da bih došao do uspjeha koji se nije valorizirao. Prvi mi je posao bio je u prodaji, za njega sam mislio da će mi ići lako, no odjednom mi svi govore "ne". Moj svijet se raspao i morao sam ga graditi od nule. Tada sam mislio da je moje bavljenje sportom bilo izgubljeno vrijeme, no tek sam poslije shvatio da postižem više od kolega upravo zato što sam bio sportaš, jer sam usredotočeniji, jer želim više uspjeti i jer brzo ustajem i kada padnem.
Nema uspjeha preko noći
Budući da je i sam počeo zapošljavati sportaše, Žmirak je o toj temi poentirao ovako:
– Mladi ljudi puno razmišljaju o uspjehu preko noći, ne govore o planovima, nego o željama, vide vrh planine, a ne vide planinu i koliko se treba potruditi da se na nju popnu. I zato su sportaši jako dobar materijal koji samo treba malo oblikovati, pri čemu je bitno da se taj ego uspješnog sportaša što prije razgradi.
Problem ega kod sportaša koji traže posao naglasio je i Goran Šprem:
– Mi sportaši smo veliki egotriperi, mislimo da ćemo cijeli život biti najbolji u onome što radimo i onda ti odjednom netko kaže da više nisi važan, da više nisi taj kojeg se pita. To je oštar rez, kako financijski tako i društveni, i na tom prijelazu u običan život puno sportaša kiksa. Neki ne žele biti podređeni u novoj karijeri, a život ide dalje i razmak između ta dva života postaje sve veći.
Zanimljivo je bilo čuti i stolnotenisku legendu Branku Batinić, magistru ekonomije, koja se požalila da od 1995. u Hrvatskoj traži posao u struci, a zanimljive karijerne primjere iznijele su i odbojkašica Marija Anzulović i rukometašica Klaudija Bubalo, direktorica RK Lokomotiva, koja upravo piše doktorat.
