Prošlo je 27 godina otkako je prerano otišao Krešimir Ćosić, košarkaški genijalac, trenerski vizionar i perspektivan diplomat. Kao igrač, Krešo je bio pionir moderne centarske igre, prvi centar koji je razigravao suigrače. Kao trener, pokušavao je promijeniti košarku i igrati kako se danas igra, bez teških centara, a kao domoljub osjetio je potrebu da mladoj Hrvatskoj doprinese aktivacijom svojih sportskih kontakata.
A baš iz tog vremena, sjećamo se koliko su američki Hrvati voljeli Krešimira Ćosića. Ne samo zbog njegove sportske veličine, nego zbog njegove ljudske topline. Svoj je šarm koristio je za animaciju iseljenih Hrvata kojima zbog njega nije bilo teško dolaziti čak iz Kanade i Kalifornije u Washington kako bi preko vikenda uređivali zgradu hrvatskog veleposlanstva.
Nažalost, i dalje smo dojma da njegovom djelu hrvatsko društvo nije posvetilo dovoljno pažnje. Da nije Hrvatski košarkaški savez nacionalni kup imenovao njegovim imenom, da Zadrani po njemu nisu imenovali svoju dvoranu, da tu i tamo nije dobio koji trg i koji kip, put prema zaboravu bio bi još brži.
Zašto je tome tako pitali smo gospođu Ljerku Ćosić, suprugu pokojnog sportskog (i ljudskog) velikana? O tome smo razgovarali prije nekoliko godina i ovdje vam prenosimo taj razgovor svojedobno objavljen u magazinu Max.
- Ja vam to stvarno ne bih znala reći. Možda se mediji, odnosno oni koji ih vode, trebaju zapitati da li novi naraštaji naše djece zaslužuju nešto lijepo, a ne da su stalno bombardirani s lošim primjerima. Držim da bi hrvatska djeca trebala više slušati o velikim sportašima i velikim ljudima iz prošlosti, pa bi nam se onda manje događalo ovo što se na norijadi dogodilo s maturantima.
Nažalost, pokazalo se da se u Lijepoj Našoj sjećanje na nekoga velikana održavati može jedino uz angažman klubova ili članova obitelji, a Ljerka Ćosić je očito drugačiji tip osobe od neumorne majke Dražena Petrovića.
- Ja ne mislim da se mora biti silno angažiran da bi se napisalo nešto lijepo o čovjeku koji je to svojim životom zaslužio. Ovdje se ne radi o supruzi koja bi pošto-poto htjela da se piše o njenu suprugu već o nekim sportskim i društvenim vrijednostima koje bi trebalo njegovati.
A baš je Krešo volio mlade, što je pokazao i svojim trenerskim primjerom.
- Svašta je on doživio kada je u tadašnju reprezentaciju uvodio klince poput Kukoča, Rađe, Divca, Paspalja, Đorđevića, no on je imao cilj. Nije se dao pokolebati i nije imao straha da će Rađa postati centar kao on ili možda veći od njega, a to je bila i Krešina ljudska veličina. Uvijek je govorio da niti jedan sport bez zvijezda ne može ići naprijed i u tome je stvarno bio nesebičan.
Kako u stremljenju ka mladima, tako i s nekim taktičkim riješenjima, Krešo je i kao trener bio čovjek ispred svog vremena.
- Ostao je neshvaćen kao trener, mada u startu njega niti kao igrača nisu doživljavali ozbiljno. Da nije otišao na studij u SAD, pitanje je kako bi se igrački razvijao ovdje.
A kako je Ćosić uopće dospio na sveučilište Brigham Young?
- Na nekom natjecanju Krešo je upoznao nekog Finca koji je tamo studirao i koji mu je kazao kakva se košarka tamo igra. A baš u tom trenutku Krešo je već razmišljao kako će otići van jer mu je kod kuće postalo pretijesno. Mislim da je imao dvije karte u džepu pri čemu se odlučio za studij u Provu.
A baš je taj fakultet vođen od pripadnika mormonske vjere, čime se, na drugoj godini studija, i on inficirao.
- Vratio se u domovinu posvećen širenju mormonske vjere, no to je nešto što on svojoj obitelji nikad nije nametao. Mi jesmo o tome pričali, no on nikad na mom uključivanju nije inzistirao. Osim toga, budući da sam ja odrasla u crkvi za koju mislim da nemam razloga mijenjati, ja sam na tome i ostala. I sada smatram da su te neke stvari koje zagovaraju mormoni upitne, no mi smo jedno prema drugome bili vrlo tolerantni.
Štoviše, Krešo nije imao ništa protiv da mu supruga ostane katolkinja kakva je i dotad bila, ali i da mu se dijete krsti po katoličkom obredu.
- Starija kćer Ana s devet je godina sama odlučila da će se krstiti u katoličkoj crkvi, a potom sam ja, nakon Krešine smrti, na isti način krstila i mlađu kćer Ivu i sina Krešimira Petra. Obje kćeri u to vrijeme su znale o čemu se radi, nisam ih huškala protiv očeve crkve, niti sam ih isključivo upućivala na svoju.
Kad smo se već dotaknuli sina, zanimalo nas je kako je majka doživjela da joj u srpskom filmu "Bit ćemo svjetski prvaci" pokojnog supruga glumi njihov sin?
- Mene to nije ostavilo ravnodušnom, a za sina je to bilo jako dobro iskustvo da upozna oca i s druge strane, a ne samo iz priča mojih i naših obiteljskih prijatelja. Oni koji su poznavali Krešu lako će primjetiti da mu i sin ima slične "mote", a njih dvojica slični su i po temperamentu, ali i po smislu za humor.
Kako je gospođa Ćosić doživjela spomenuti film? Mnogi će reći da je u njemu premalo hrvatskih košarkaša, a cijela startna petorka na SP-u u Ljubjani bila je hrvatska (Tvrdić, Plećaš, Šolman, Skansi, Ćosić).
- Nemamo mi tu pravo ništa reći. Srbi su napravili taj igrani film iz svoga kuta gledanja, a film je ionako o četvorici košarkaških dužnosnika, a ne o igračima. Nitko ne zabranjuje hrvatskim filmašima da snime igrani film baš na tu temu, ili na neke druge sportske teme, no to njima, nažalost, očito nije dovoljno komercijalno.
Šteta, jer Krešo Ćosić je bio dovoljno zanimljiva i duhovita, poprilično vrckava, osoba da bi se o njegovu životu doista mogao snimiti jako zabavan film. Njegova je karijera doista bogata anegdotama s priprema, iz svlačionice, s utakmica. Ako pak to nije zanimljivo uvijek se može snimiti film o Ćosiću kao "agentu" američke obavještajne agencije CIA, što je etiketa koju su mu prišili tadašnji jugo-vlastodršci.
- Krešo je u svoje vrijeme bio iznimno popularan sportaš i s obzirom da je počeo propagirati mormonsku vjeru kao takav je postao opasan tadašnjem režimu. U to vrijeme nije bilo popularno biti ikakav vjernik, a kamoli naslonjen na vjeru uvezenu iz Amerike. Zbog toga su vršili pritisak na njega, čak su mislili da je agent CIA-e pa su ga posvuda pratili u što sam se i sama uvjerila kada mi je u ruke dospio njegov policijski dosje. Iz njega se vidi da su ga pratili čak i po inozemstvu, recimo ima jedno izvješće nekog agenta o tome kako je Krešo zašao u neku crkvu u Beču. Pratili su ga i on je to znao, no Krešo se nikad nečim nedopuštenim nije bavio. On je poštivao zakone i držao ih se bolje nego mnogi.
Iz tog je vremena i podmetnuta priča da je Krešo od Zadra otuđio 800.000 DEM.
- Ta cijeli proračun Zadra nije bio toliki. Pitala sam Krešine prijatelje iz tog doba da itko išta zna o tome i nitko mi nije ništa znao reći. Žao mi je samo što se s tom pričom često posluži i Pino Giergia, umjesto da to kao suvremenik i suigrač demantira.
Baš u to vrijeme, sredinom 70-tih, dogodio se sportski presedan. Zbog svih tih pritisaka, Krešo je morao otići iz Zadra pa se preselio u Ljubljanu gdje je visoki državni dužnosnik Stane Dolanc, inače veliki košarkaški poklonik, bio u prilici zaštiti ga.
- Bio je to jedinstven slučaj u sportu, to što je Krešo bio trener Olimpije, a igrao je neke važne utakmice za Zadar kojemu je gorilo pod nogama pa su ga zamolili za igračku pomoć.
Ljerka i njen suprug upoznali su se 1980. kada je Krešo iz Bologne doselio u Zagreb, da bi igrao za Cibonu.
- Ja sam tada jako voljela gledati košarkaške utakmice, a upoznao nas je zajednčki prijatelj. Osvojio me time što je bio vrlo ugodan sugovornik, silno duhovit, uvijek zabavan, šarmantan čovjek. Poslije sam uvidjela i da cijeni neke vrijednosti koje su i meni važne pa sam shvatila da je to čovjek s kojim bih mogla dijeliti život.
Iz tog početnog vremena zajedništva, Ljerka se sjeća jedne afere vezane iz Krešin vezan uz vjeroispovjest.
- Radila sam tada u Generalturistu i preko svog generalnog direktora, koji je ujedno bio i predsjednik Cibone, saznala sam da Kreši jako zamjeraju što je dao intervju za vjerski magazin "Kana". A on je samo iznio svoj pogled na život, svoje viđenje vjere, a za tadašnje vlastodršce to je bio skandal. Razišljalo se čak i o kažnjavanju, no isti su se bojali njegove popularnosti.
Za Krešu, velikog domoljuba, skandal bi bio da bilo tko odbije poziv predsjednika Tuđmana da pomogne u promociji mlade Hrvatske. A upravo je on taj poziv dobio.
- U to vrijeme bili smo u Ateni, jer je Krešo bio trener AEK-a. Jednog dana mi je rekao da ćemo morati preseliti u SAD, čemu sam se ja usprotivila jer sam bila trudna. No, dobro se sjećam Krešinih riječi "dok naši dečki ginu, to je najmanje što ja mogu učiniti za Hrvatsku". Krešo je najprije par puta putovao u SAD kao specijalni predsjednikov izaslanik, a potom je dobio mjesto ministra savjetnika u Veleposlanstvu RH u Washingtonu - podsjetila nas je gospođa Ćosić.
>>> Ovako je izgledao doček igračima Cibone davnih dana
Legenda,vizionar daleko ispred svog vremena.Kosarkaski carobnjak i veliki covjek.