Poljska u mome srcu, u mome srcu mazurka...“, prolazio nam je danima kroz glavu Azrin klasik s albuma „Sunčana strana ulice“ u iščekivanju rukometnog prvenstva Europe. Rukometni siječanj ove je godine u zemlji Chopina, Lecha Walese i pape Wojtyle, a Hrvatima je taj termin ušao u srce kao Štuliću osamdesete Poljska jer je posljednjih dvanaest godina donosio uglavnom euforiju.
„Poljska nije nikad, nije nikad dala kvislinga“, prašilo se na koncertima dok se nije pojavio Jaruzelski. Mi smo ga dali puno ranije, hvala na pitanju. Zapravo, mi malo-malo izmislimo neku varijaciju na tu temu, od politike preko kulture do sporta. Eto, vjerojatno se siroti Vori osjećao kao nekakav nižerazredni kvisling kad su mu jesenas javili da neće u Poljsku jer za Hrvatsku nije igrao s dovoljno nacionalnog naboja. Nije mu sigurno bilo lako. Godinama jurcaš kao konj od Tunisa do Norveške, tuku te na crti kao vola, treniraju te kao magare, budeš i najbolji igrač SP-a, a onda ti na kraju kažu da je bilo premalo nacionalnog naboja. I ode jadan čovjek u mirovinu.
Srećom, Čupić se nije pomirio s istom dijagnozom. Kad su mu javili, zaprepastio se. Pa njegovi su još 1986. navijali za Wybrzeze Gdanjsk protiv Metaloplastike. Sjeo je u auto i ravno – psihijatru u rodni Metković! Taj mu je propisao terapiju i odmah mu je bilo bolje. Vrativši se u Kielce, na balkonu je izvjesio zastavu. Susjed Poljak odmjerava barjak, poznat mu s ljetovanja u Szybeniku...
– Dan državnosti, susjed?
– Ma nije, terapija – odgovara Čupić.
Već na otvaranju Europskog prvenstva vidjelo se da je pun naboja – zabio je pet golova i s njim više neće biti problema.
Više zabrinjava što je protiv Bjelorusa Stevanović na golu pokazao puno više nacionalnog naboja od Alilovića. Pa kamo ide ova zemlja?
Uglavnom, Babićeva bojna dobro je krenula, nije bilo puno mučenja, i valjda će biti još dobrih vijesti. I, dečki, nikako ne zaboravite naboj, samo naboj, bez naboja ni na poljski WC!
>>Ivano Balić: Zar ste sumnjali da nećemo proći prvi krug!?
Sta je pjesnik htio reci?