Istekli su posljednji trenuci izgubljenog polufinala u Krakovu, a veliki rukometni režiser tužnih očiju uzeo je daljinski u ruke i jednim klikom prekinuo scenu u kojoj Španjolci plešu kolo nasred terena. Ustao je iz naslonjača, navukao svoj najdraži sako sa zlatnim i srebrnim ordenjem i stao pred ogledalo. Puhnuo je i desnim rukavom obrisao zlata iz Lisabona i Atene te visoko podigavši obrve sam sebi rekao: „Nikad te neće nadmašiti... Nikad!“ Iz trofejne vitrine s počasnog mjesta uzeo je zatim u ruke svoje posljednje priznanje, nagradu za trenerskog boga, dodijeljenu mu kao uglednom gostu EP-a u Poljskoj i tiho poput Golluma iz Gospodara prstenova prošaptao: „Precious! My precious!“
Prolazi i šesta godina otkako nam je ogorčeni Lino Červar rekao nešto nalik zbogom, a njegovim odlaskom kao da je nestala i zlatna nit hrvatske rukometne priče koja je i dalje bajka, ali zbog naših apetita ostaje nekako nedorečena. Červarovi nasljednici Goluža i Babić nisu raskućili nasljedstvo, daleko od toga, mistik iz Opuzena ima priliku donijeti nam u nedjelju trinaestu medalju na velikim natjecanjima, ali našeg zlatnog prstena više nema. Skliznuli smo za stepenicu niže u utrci s najjačim silama kao Sovjetski Savez u odnosu na SAD nakon smrti glavnog dizajnera svemirskih raketa Sergeja Koroljeva.
Umoran od vječnog spočitavanja za izgubljena četiri finala, Lino nas je napustio kao žena svadljivog muža koji bi svakom ručku našao prigovora, te se sklonio u udobnu zavjetrinu glavnog grada Makedonije koja ti pruža ljubavi sve, gdje mu susjedi nose filane paprike, taksisti ne naplaćuju vožnje, a gazda svake godine uplati 300.000 nečega.
Nekoliko su puta za vrijeme ovog turbulentnog EP-a na mobitel stigle poruke poput „ništa od nas dok se ne vrati mago di Umago“, pa i sam sam se znao uloviti da žalim za tim čudnovatim lumenom koji bi vodeći momčad na „pas mater“ kao u finalu u Ateni pet puta izvrtio oba vratara dok ne bi isprovocirao jednog da poludi. Babić nije Červar, koliko god mi to zazivali, a tražiti od njega da ponovi pothvat iz Portugala 2003., kad je Lino u debiju odveo Hrvatsku do zlata, bilo bi promašeno kao što bi promašen bio i povratak Červara na najdražu klupu. Novo vrijeme traži nove ljude, a nova ljubav uvijek je bolja od zagorene.
>>Trenutačno razmišljam da napustim reprezentaciju
>>Spasio Čupića, izgubio Marka Mamića, nije našao golmana
smajlagić je bio najbolji,ostali su samo lokalni talenti