Mjesec dana prije 38. rođendana Robert Seligman, jedan od najvećih hrvatskih gimnastičara svih vremena, završit će gimnastičku karijeru. U subotu, 6. travnja, tijekom DOBRO World Cupa u njegovu rodnom Osijeku, službeno će se nakloniti publici i završiti priču u hrvatskoj reprezentaciji. Gimnastičku priču koja je potrajala čak 32 godine. U gimnastičku dvoranu ušao je sa šest godina.
S 15 godina u finalu
– Uh, 32 godine u dvorani, 32 godine napora. Nije to jednostavno, ali to je sport koji to iziskuje. I koji to zaslužuje. Meni je gimnastika dala sve u životu i ne žalim ni zbog čega. Čak ni zbog ozljeda.
A već s 15 godina bio je prvi hrvatski gimnastičar koji je ušao u finale jednoga Svjetskog kupa (Pariz), pa prvi koji je osvojio i medalju (bronca u New Yorku 2005.), prvi i zlatnu na Svjetskom kupu (Ghent 2005.) i na Univerzijadi (Izmir 2005.), prvi u finalu Svjetskog prvenstva (Aarhus 2006.). Zajedno s Filipom Udeom prvi put od hrvatskog osamostaljenja stajao je na pobjedničkom postolju Europskog prvenstva. Te 2008. u Lausanni Filip je bio srebrni, a Robert brončani na konju s hvataljkama
– Svjetska medalja bila je moj životni sam. Bila mi je na dlanu više puta, mogao sam osvojiti barem dvije ili tri, ali nije se dogodilo. Da me netko prije 20 godina pitao mislim li da ću osvojiti sve to što jesam, rekao bih da je lud, da nema šanse, nisam ja taj nivo, nisam taj kapacitet, nisam rođen pod sretnom zvijezdom da budem taj neki. Zato sam danas jako sretan svojim životom i svime što sam napravio. Imao sam sreće s trenerima, od svog prvog trenera, na žalost danas pokojnog, Franje Floršića, preko Nenada Solara, Borisa Čulina i Vladimira Mađarevića, s kojim sam napravio najveće uspjehe.
Uz Filipa Udea, upravo je Robert Seligman bio pokretač svih prvih velikih hrvatskih gimnastičkih uspjeha u svijetu.
– Možda nekada i na uštrb potencijalno boljih rezultata, nikada nisam odbijao prijeme, intervjue, druženja s djecom… Gimnastiku sam stvarno promovirao srcem. I vjerujem da sam pridonio tome i da dođe do gradnje Sokol centra i da Osijek dobije Svjetski kup zahvaljujući ideji trenera Nenada Solara, koji ga je u naš grad doveo 2009. godine.
Osvojio je europsko srebro (2018.) i broncu (2008.), bio je i viceprvak Mediteranskih igara 2013., i danas je hrvatski rekorder po broju osvojenih medalja (28) i finala (63) na Svjetskim kupovima.
– Rekordi mi nikada nisu bili bitni. Žao mi je samo što su nestali neki gimnastički sustavi koji su bili dobri. Kao, primjerice, sustav Svjetskoga kupa koji je nakon dvije godine imao Masters super finale, gdje sam dva puta imao priliku nastupiti, u Sao Paulu i Barceloni.
Ima li najdražu medalju?
– Svaka medalja je posebna, ali jako mi je značilo europsko srebro u Glasgowu 2018. godine. Mislio sam da ću je osvojiti godinu prije, ali ova je ipak došla u pravom trenutku, kad sam još jednom potvrdio da sam tu, u vrhu, i baš sam je zasluženo osvojio.
Priznaje da bi mu bilo lakše osvajati medalje da je imao ovakvu situaciju u gimnastici kakvu danas ima Tin Srbić.
– Nemamo što skrivati, sigurno bih u karijeri osvojio više i imao manje četvrtih mjesta da Filip i ja nismo bili ti koji smo probijali led, raskrčivali šumu. Mi smo morali pozicionirati Hrvatsku na gimnastičkoj mapi, mi smo morali pozicionirati i suce.
Netko mora biti četvrti
Žali li za nečim? Da može, bi li nešto drukčije napravio?
– Naravno da bih puno toga drukčije. Ali, gimnastika je 50 sekundi. Cijeli život ti stane u 50 sekundi. I tih 50 sekundi imaš 10 puta godišnje. To su golemi pritisci i nije prirodno, nije normalno. Žalim što nisam bio u nekom drugom sportu gdje imaš 2-3 pokušaja. U gimnastici imaš samo jednu priliku i to je to. Žalim što u nekim trenucima kada sam bio nevjerojatno spreman, kao 2016., nisam to mogao pokazati. Ali, realno, sve je to negdje zapisano i suđeno. Netko mora biti četvrti. Berki je bio rođen za ta prva mjesta. Pobijedio sam ga tri puta u karijeri, ali on je "433" puta bio taj. Meni je Osijek poseban i teško mi je bilo nastupati u njemu. Iskreno, nikada nisam volio nastupati u njemu, koliko god da sam istovremeno obožavao jer to je moj grad. Ali, taj pritisak, katkada sam htio pobjeći, prespavati Osijek. Teško je to, spavaš u svom krevetu, kod svoje kuće, a svi te zovu na kavu, zaustavljaju te na ulici, a ti moraš biti fokusiran.
