Na svom jezeru, pred svojom publikom, proslavili su Valent i Martin Sinković 50. medalju na najjačim međunarodnim natjecanjima, a to regate Svjetskoga kupa svakako jesu. Gušt je bio tim veći jer su čak 48 tih medalja osvojili negdje drugdje, katkad i daleko od oka i daleko od srca. Jesu li još negdje Sinkovići imali podršku koja se mogla čuti?
– Kada smo 2010. na Novom Zelandu osvojili zlato u četvercu na pariće, tamo je bilo dosta gledatelja, a među njima i naših ljudi. U Luzernu obično bude dosta naših navijača, do pedesetak, i oni naprave lijep ugođaj – kazao nam je Valent, kojeg smo, kao i brata mu Martina, zamolili da nam izdvoji neke od najdražih medalja.
– Meni su uvijek najdraže one prve pa tako i prva naša zajednička medalja u Banyolesu, na regati Svjetskoga kupa 2009., bronca u dublu s Valentom. Potom ono prvo zlato u četvercu na pariće izboreno nedugo nakon toga te prvo svjetsko zlato, osvojeno 2010. – Martinov je izbor.
I Valentu su dvije od te tri medalje među najdražima.
– Meni je ta medalja u Banyolesu izblijedjela vjerojatno zato što smo samo tri tjedna poslije izborili svoju najnevjerojatniju pobjedu. Samo dva tjedna prije toga sklopili smo četverac i pobijedili velike favorite Poljake, tadašnje olimpijske pobjednike i svjetske prvake, posadu koja tri godine nije izgubila utrku. Izdvojio bih i to prvo svjetsko zlato, te 2010. u četvercu na pariće, jer smo nas četvorica tada bili jako povezani.
Gledajući samo 18 odličja s najvećih svjetskih natjecanja (olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva), Sinkovići imaju čak 13 zlata, četiri srebra i jednu broncu. Premda nekog tako trofejnog nije ni fer pitati žulja li ih ikoja od ovih nepozlaćenih medalja, Sinkovići kao perfekcionisti uvijek imaju sebi što prigovoriti pa tako Martin ističe:
– Najteže mi je palo srebro u četvercu na pariće na Olimpijskim igrama u Londonu. Tu smo se nadali zlatu jer te sezone nismo izgubili ni jednu pojedinačnu utrku. No taj finale nam nije sjeo. Teško mi je pala i naša svjetska bronca u četvercu na pariće 2011. jer smo bili branitelji naslova.
Žal za zlatom iz Londona
I Valenta žulja isto:
– U najmanju ruku vrijedili smo da se s Nijemcima borimo ravnopravno za zlato, a mi smo izgubili bez ispaljenog metka. No, kada nakon toga osvojiš dva olimpijska zlata, onda ti ovo srebro više toliko ne smeta. Teško sam probavio i naše srebro u dvojcu bez kormilara na SP-u 2017. Jest da nam je to bilo prvo svjetsko prvenstvo u novoj disciplini, no to smo izgubili zbog tehničke pogreške. Imali smo dovoljno energije da odbijemo napad Talijana koji su tada izveli nešto što se vrlo rijetko događa. Naime, u posljednjih 300 metara nadoknadili su zaostatak od 11 metara.
U ovom trenutku Sinkovići su istinske legende svjetskog veslanja, toliko veliki u svijetu svog sporta da mi u Hrvatskoj toga nismo ni svjesni. Kada su oni postali svjesni da ih veslački svijet gleda s posebnim divljenjem?
– Rekao bih da se to dogodilo nakon što smo 2014. osvojili svoje prvo svjetsko zlato u dvojcu na pariće uz svjetski rekord postignut u kvalifikacijskoj utrci, s vremenom ispod šest minuta. U četvercu jesmo bili poznati, ali nikada do mjere da ti baš svi znaju ime. Sjećam se dominacije njemačkog pa engleskog osmerca, rijetko tko ih je znao poimence. To je prokletstvo većih čamaca. Utopiš se u masi – prisjetio se Martin, ali i Valent:
– Mislim da smo tada u očima drugih postali neke zvijezde. Do tada smo bili jedni od, a od tada jedni od najvećih.
Osim navijača namjernika, ali i jarunskih šetača, jubilarnu medalju Sinkovićevih pozdravili su uživo i poznati sportaši poput Čilića, Hrgovića, Giričeka, Simona, Možnika, Zubčića...
– U društvu elitnih sportaša uvijek čuješ nešto zanimljivo. Eto, baš se dogovaramo da se okupimo na tenisu kod Čilića. Hrgović nas pak kod sebe planira okupiti na stolnom tenisu. Uvijek je među nama neko natjecanje, bez toga ne ide – kaže Valent, koji je slobodno sate iskoristio za igru sa sinovima Karlom i Lukom.
Kako uspijeva uskladiti očinske i veslačke obveze, dva treninga dnevno plus popodnevni odmor?
– Budući da mi je supruga Antonela bila vrsna tenisačica, ona osjeti kada meni treba više odmora pa preuzme svu brigu o djeci. No, volim biti s njima i nakon jutarnjeg treninga nije mi problem s njima prošetati. A popodne odspavam s Karlom.
Ima i mlađi Sinković, Martin, obveza izvan sportskog mu dijela života, no one se odnose na biznis sa zdravim grickalicama koji je pokrenuo sa suprugom Manuelom.
– Supruga i ja time se bavimo već godinu dana i spremni smo za izlazak na tržište.
Zbog Valentovih roditeljskih obveza trener Nikola Bralić brine se je li mu se pulen dovoljno odmorio za sljedeći trening. No, njih dvojica surađuju još od 2006. godine, a o suradnji govori i Martin:
– Kod Bralića sam dospio 2007. godine. Od početka se vidjelo da Brale ima jako puno znanja i meni se sviđao njegov način rada.
Bio je strog, nisu mi se uvijek sve stvari sviđale, no znao sam da to radimo za svoje dobro pa se nisam svađao.
U afektu se ne računa
Jesu li se Sinkovići ikad posvadili sa svojim trenerom?
– Znali smo vikati jedni na druge, Brale na nas i mi na njega, no to se brzo riješi. Nema tu zle krvi. On je običavao reći da ono što se kaže u afektu ne smije utjecati ni na koga od nas trojice. Svjestan je da se približavanjem velikog natjecanja povećavaju tenzije, da smo svi napetiji, pa nam to ne uzima za zlo. Može se reći i da je naš trener i psihološki spretan.
Što je, pitamo Martina, njihova prednost u usporedbi s konkurentima?
– Držim da je to tehnika i bez Braleta ne bismo bili to što jesmo. Isto tako, barem on tako zna reći, naša je prednost i to što smo u stanju dosta dugo držati koncentraciju i cijeli trening misliti na tehniku.
Budući da su nakon jubilarne pobjede dobili samo slobodno prijepodne (već popodne je bio trening u teretani), je li trener
Bralić zapravo škrt kada su u pitanju slobodni dani? Evo što na to kaže Valent:
– Moglo bi se reći da jest jer u tjednu nemamo slobodnog dana, imamo samo dva slobodna popodneva, četvrtkom i nedjeljom, a to znači 12 treninga u sedam dana. No, mi se ne bunimo jer on zna kada nam treba lakši trening. A nama je lagan trening kada nije pritisak, kada ne moraš misliti o tehnici zaveslaja.
