Prigodom nastupa u emisiji "The MMA Hour" Ariela Helwanija, Mirko Filipović (40) kazao je da se Gabrielu Gonzagi (35) želi osvetiti za najteži poraz u karijeri: "To je doista bio moj najteži poraz, borba koju nikad neću zaboraviti. Ne samo zbog nokauta nego i zbog toga što uistinu vjerujem da sam bolji borac od Gabriela Gonzage!".
I nama koji smo tu borbu samo gledali teško je ponovno gledati taj stravični nokaut. Bilo je jezivo gledati kako njegovo tijelo pada kao da je beživotno.
– Ja to mogu gledati bez problema jer znam što je takvom razvoju situacije prethodilo. Problem je bio u tome što sam primio puno teških udaraca u parteru i, kada sam se ustao, više nisam bio svoj pa taj udarac nisam niti vidio. No, pokušat ću svima pokazati da sam bolji borac no što je u toj borbi ispalo. Ne znam hoću li ću u tome uspjeti, no umrijet ću pokušavajući.
Iza mene je osam operacija
Vrijedi to za još neke izgubljene borbe u UFC-ovu kavezu.
– Nakon što sam pobijedio Ishiija nokautom, rekao sam vlasniku UFC-a Lorenzu Fertitti da bih želio završiti karijeru s nekoliko uzvrata i da je većina tih boraca ugovorom vezana s UFC-om.
U toj želji američki je biznismen vidio priliku za dobar posao pa je dogovor brzo realiziran. Na žalost po organizaciju Bellator koja je prva pristupila hrvatskom veteranu.
– Istina je, u Japanu sam se sreo sa Scottom Cokerom, šefom Bellatora, i on je pokazao zanimanje, no javio se i u UFC, a to je ipak najjača organizacija slobodne borbe na svijetu.
Osim želje za uzvratima (Gonzaga, Nelson, Schaub), kod Cro Copa postoji i želja da se pokaže u UFC-ovu oktogonu u boljem svjetlu nego u prva dva ugovora.
– Sada sam potpuno zdrav i osjećam se odlično kao između 2002. i 2006. Nažalost, otkad sam prvi put pristupio UFC-u, imao sam osam operacija i svaka mi je uzela po nekoliko mjeseci intenzivnog treninga. Recimo, uoči borbe s Nelsonom, a na posljednjem sparingu, puknuo mi je biceps i napuknuo ligament tog mišića. U takvoj stanju nitko na Nelsona ne bi išao, no ja sam tu borbu čekao šest mjeseci i nisam htio odustati, a znao sam da moram na operaciju.
Treniram 365 dana u godini
U međuvremenu je Mirko imao i problema s leđima:
– Imao sam herniju diska, bol u leđima me ograničavao, no i to sam riješio i potpuno sam oporavljen.
Zbog toga su i njegovi treninzi ponovno dignuti na višu razinu intenziteta i ekstenziteta.
– Treniram jače nego ikada, a kada sam zdrav i spreman, onda potpuno vjerujem u sebe. Treniram 365 dana u godini jer i kada imam programirani dan odmora uvijek nešto radim, barem lagano džogiram. Pazim što jedem i gledam da spavam ne manje od osam-devet sati pa sam u krevetu već u 22 sata. Premda ću ove godine napuniti 41 godinu, godinama se ne zamaram. Ako živite i trenirate kao ja i ako imate sreće da vas zaobiđu ozljede, onda su godine samo broj. Ako se netko tko ima 29-30 žali na godine, taj očito ne živi sportski – zaključuje Cro Cop.
Ipak, čini se da se kraj Mirkove karijere sada ipak nazire. Nekoliko dosadašnjih “pokušaja” da se umirovi nije uspjelo.
– Kada odradim ovaj ugovor s UFC-om, to će biti kraj moje karijere. Neću više nigdje pokušavati, niti u jednoj drugoj organizaciji.
Čak niti po kikboks pravilima?
– Gotovo je s mojim kikboksom. K1 više ne postoji, Glory se bori s problemima i kikboks je kao sport u velikom problemu. Na žalost mnogih sjajnih boraca.
Treninzi samo u Hrvatskoj
Fanove zadovoljnim i znatiželjnim čini to što se Mirko vraća na najveću pozornicu, no neki su i zabrinuti jer misle da je u njegovim godinama prerizično ulaziti u kavez mladim lavovima.
– Najvažnije od svega jest da je to moj život, moje zadovoljstvo, da predstavljam sebe i da pri tome ne zauzimam nikome mjesto. To je pojedinačni sport i nitko mi ne može reći da je na mom mjestu mogao biti neki mladi talentirani borac jer takvi se za to moraju sami izboriti.
U pripremama za borbu s Gonzagom, Mirko je riješio jedan svoj stari problem s pripremama.
– Nisam lijen, volim trenirati, no nikad nisam mogao trenirati izvan Hrvatske, otići u neki jaki kamp s puno potencijalnih sparing-partnera. Imam dva sina i obitelj i to me ubijalo, a i bio bih odvojen od hrane koju volim i bila bi to za mene svojevrsna tortura. Najviše što bih ostao bilo je sedam dana u Amsterdamu, kod Ivana Hypolitea.
A to je značilo i vrlo skučen izbor suvježbača.
– Uvijek sam imao ili džiju-džicu majstore ili kikboksače, a nikad nisam sparirao s kompletnim MMA borcem. Sve do ovog proljeća kada je k meni na dva tjedna došao Stipe Miočić.
Prednost takvog sparinga bila je i u tome što su njih dvojica razmjenjivala informacije o budućim protivnicima.
– Dvaput sam se borio s Huntom i imao sam mu što reći, baš kao i on meni jer je on, ne tako davno, pobijedio Gonzagu.
Još je nekoliko boraca visoke dobi aktivno, kao što su Mark Hunt (41), Josh Barnett (37), Andrej Arlovski (36)...
– Sretan što se moj naraštaj boraca uspijeva održati. Ti borci dokazuju da nismo stari, da nismo još za odbaciti.
Ime Josha Barnetta Mirka asocira na najveći uspjeh u karijeri u slobodnoj borbi ostvaren na njegov 32. rođendan. Baš je Barnetta pobijedio u finalu Prideova teškaškog Grand Prixa 2006. u Tokiju.
Barnett je iste večeri priredio veliko iznenađenje pobijedivši u polufinalu Minotaura, dok je Mirko do finala došao nakon spektakularne pobjede nad Wanderleijem Silvom. Bio je to nokaut lijevim high-kickom, udarcem koji je Cro Copa proslavio, i zacijelo jedna od najslađih Mirkovih pobjeda, o čemu govori i njegova izjava prije borbe:
– Ovo je prvi put da se borim protiv nekoga koga organski ne podnosim.
Pojas vrijedan 100.000 $
Mirko je iste večeri pobijedio dvojicu “ubojica” jer se Silva dičio nadimkom “Ubojica Sjekirom”, a Barnett se samoprozvao “Ubojicom Dječjeg Lica”. U samo tri i pol sata Cro Cop ih je nokautirao obojicu i osvojio ček od 170.000 USD i pojas vrijedan 100.000 USD. A zaradio je, ali već i prije toga, duboko poštovanje Japanaca o čemu nam je pričao tadašnji hrvatski veleposlanik u Zemlji Izlazećeg Sunca dr. Drago Štambuk:
– Japanci u Mirku prepoznaju samuraja, mi bismo rekli viteza.
Prvi stupanj togpoštovanja zaradio je već u prvom nastupu u slobodnoj borbi u Japanu, 19. kolovoza 2001., kada je, koljenom u glavu, nokautirao njihova nacionalnog junaka Kazuyukija Fujitu.
Dodatne bodove na skali popularnosti Cro Cop je zarađivao čak i nakon poraza, ali u legendarnim bitkama. Prva se dogodila u studenom 2003. kada je dominirao protiv Minotaura, ali mu je ovaj iz podređenog položaja uspio uhvatiti ruku i prisiliti ga na predaju. Druga je pak bila u kolovozu 2005. i to je bio okršaj s tadašnjim Prideovim prvakom Fjodorom Jemeljanenkom. Ta se borba i dan-danas smatra jednom od najvećih u povijesti ultimate fighta.
>> Pogledajte kako je bilo na vaganju: Mirko ima 105 kilograma, a Gonzaga 10 više!
Mirko, navijam svim srcem da pobijediš. Ali ako kojim slučajem i nepobijediš, skidam kapu i svaka ti čast. Tvoja dugogodišnjna karijera, vrlo je uspješna i postigao si jako puno u tome borilačkom sportu. Ajmooooooo MIRKO.