Kralj Luka. A nije Modrić. Najbolji hrvatski nogometaš u 2017. u izboru Večernjeg lista Luka Modrić (32) postao je to rekordni šesti put, a najbolji hrvatski rukometaš u 2017. u izboru Sportskih novosti Luka Cindrić (24) prvi se put okitio prestižnom titulom i još su ga fanovi na EHF-ovoj stranici proglasili najboljim u Europi.
Modriću i Cindriću, osim imena, zajedničko je i što su obojica u prošloj godini svoje klubove dovela do naslova prvaka Europe – vatreni kapetan madridski Real, a naš novi rukometni dirigent skopski Vardar. Zajedničko im je i što su kao klinci obukli kopačke. Razlika je u tome što ih Modrić nikad nije skinuo.
– Nikad nisam imao prilike uživo gledati Luku Modrića, ali zaista ga je užitak pratiti kako igra – kazao je na početku razgovora Cindrić, dečko koji će ovog tjedna osjetiti čar nastupa na velikom natjecanju u svojoj zemlji. Europsko prvenstvo otvaramo u petak (20.30) spektaklom sa Srbijom u Spaladiumu.
Onog dana kad je Modrić u Cardiffu treći put s kraljevima ponio pehar Lige prvaka prema Cibelesu razbivši u finalu Juventus (4:1), Cindrić je zabio vjerojatno najvažniji gol u svojoj karijeri. U polufinalu Final Foura Lige prvaka u Kölnu tri sekunde prije kraja zatresao je s desetak metara mrežu Barcelone (26:25) za povijesni plasman makedonskog kluba u finale.
– Nisam gledao Modrićevo finale, taj dan bio je ipak poseban za nas.
Bio je poseban i za dvojicu hrvatskih reprezentativaca, Karačića i Ivana Čupića, koji mu je upravo namjestio taj najvažniji pogodak u karijeri. Poslije se u finalu Čupko pretvorio u još većeg heroja zabivši sa zvukom sirene za pad PSG-a (24:23) i naslov prvaka Europe.
Naplatio je sve muke Omeyeru. Ponijeli su pehar u obliku ruke na glavni skopski trg pod spomenik Aleksandra Velikog. Padali su prijedlozi da se i njima podigne spomenik, negdje između Goce Delčeva i Pitu Gulija.
Je li žalio što je u jednom trenutku izabrao rukomet umjesto nogometa, barem zbog razlike u zaradi...
– Nikad nisam požalio. Nije sve u novcu, bitan je i užitak koji osjećaš dok igraš. Znam da oni zarađuju više, ali glupo mi je o tome govoriti. Sve ovisi o tome što želiš u životu – kaže Cindra koji je na zelenom terenu pokrivao poziciju napadača, špica ili polušpica...
U rukometu je srednji vanjski, razigravač. Gdje je teže dirigirati?
– Teže je organizirati igru u rukometu jer je manji prostor, teren je u odnosu na nogometni skučen, a usto postoji i vremensko ograničenje napada. Mnogo se više toga mora rješavati baš u djeliću sekunde, nema vremena za razmišljanje. U nogometu možeš držati loptu dok ti je protivnik ne uzme, a u rukometu napad rijetko traje dulje od pola minute.
Nekako se vrhunski nogomet po stilu igre počeo približavati rukometu – nema više „carinika“, rolanja i pimplanja, svi se lopte rješavaju brzo, za jedan ili dva dodira u dva do tri koraka, ostalo se radi bez lopte...
– S tim je počela Barcelona u vrijeme Guardiole, ta igra duplih pasova. Istina je da sad ima više sličnosti kad uspoređuješ vrhunske momčadi u oba sporta. Ta je momčad promovirala i plejadu omalenih velemajstora.
A upravo su nizak rast za rukomet neki spočitavali Cindriću iako je 182 cm visine sasvim pristojno. Cindra je zabio za Vardar prvo zabivši preko Morosa (199 cm) i Sorhaindoa (192 cm). Što je imao vaš Vardar da je postao europski prvak?
– Timski karakter, mislim da je to presudilo. Svi sudionici tog Final Foura u Kölnu bile su vrhunske momčadi, sastavljene od puno velikih igrača, tu nismo mogli imati neku prednost. Zato mislim da je baš karakter presudio.
Vidite li nešto slično kod naše reprezentacije uoči Eura u Hrvatskoj?
– Da. Iako je malo teško govoriti da smo u tom smislu potpuno isti jer u klubu ipak provodimo mnogo više vremena nego u reprezentaciji, gdje imamo vremena dva tjedna zbližiti se i uigrati.
Kako vam je igrati s Duvnjakom u paru u vanjskoj liniji? Dva ste po vokaciji srednja vanjska...
– Duvnjak i ja sigurno imamo još puno prostora za napredak, dosta teško je sve uskladiti kad smo razdvojeni godinu dana, svatko je u svom klubu i treba vremena da se okreneš na novi način razmišljanja i igranja – kaže.
Gdje ste bili kad je Hrvatska 2009. bila domaćin SP-a?
– Kod kuće u Ogulinu. Kad smo igrali polufinale i finale, onda sam bio u Areni Zagreb. Tad sam već počeo trenirati rukomet.
Slično kao sam Červar ili spomenuti Modrić, dolazite iz male sredine, gradića od desetak tisuća stanovnika. Je li time bila veća motivacija na velikoj sceni?
– Ne bih to tako rekao. Mislim da je to stvar od karaktera do karaktera. Možda tu postoji neka razlika u tom smislu u mlađim dobnim skupinama, kad dođeš iz manjeg u veći grad pa želiš uspjeti. No, sve nas se ravnopravno tretiralo, mislim da se na mom primjeru to i vidi.
Jeste li imali gdje trenirati rukomet kao klinac?
– Da, bio je klub u Ogulinu, imali smo veliku dvoranu. Otac je bio trener, među prvima.
Jeste li s Čupićem sačuvali nešto i za naše suparnike, neku iz repertoara akcija kakve ste prodali Barci? Možemo li očekivati nešto slično?
– Svaki trener ima svoju viziju. Ta akcija s Čupićem bila je uigravana, ali ne doslovce već nešto slično. Zapravo je trebao križati Dušebajev, no kako je on bio pod flasterom, uletio je Čupić. To je taj mali detalj... Puno toga mi je prošlo kroz glavu u tom trenutku. Emocije su bile strašno jake, još dugo me sve to držalo.
Zašto napuštate Vardar i odlazite u Kielce?
– Tako sam odlučio, nije stvar ponude ni uvjeta. Dugo sam u Skoplju, htio sam promijeniti sredini, upoznati nove ljude.
Kakav je osjećaj uoči početka EP-a?
– Iza mene je odlična klupska sezona, došao sam u reprezentaciju s velikom dozom samopouzdanja. Veselim se punim dvoranama, doći će i puno mojih iz Ogulina – kazao je Cindrić.
