Još jedan čudesan dan za hrvatsko skijanje i hrvatski sport. Kad su svi mislili da će jedino obitelj Kostelić, koja je nadilazila granice normalnog u sportu, priuštiti hrvatskoj pobjede i postolja na najvišoj razini svjetskog skijanja, pojavila se jedna Ana Jelušić koja je ušla u miks s najboljim slalomašicama, pa se nedugo nakon toga pojavio Natko Zrnčić-Dim s postoljima u Svjetskom kupu i medaljama na velikim natjecanjima u kombinaciji.
Nakon što su Kostelići definitivno napustili kompetetivno skijanje, mnogi su govorili da nema šanse da će Hrvatska ikad 'prismrditi' postolju u svjetskom skijanju, i to su nerijetko govorili i naši, domaći ljudi. Ipak smo mi država s, u najboljem slučaju, jednom do dvije funkcionalne i uistinu reprezentativne skijaške staze u državi, i to samo za jednu disciplinu. Hrvati su, naravno, pobjeđivali u svim disciplinama u svjetskom skijanju.
I bez obzira na to što u državi namamo veleslalomsku stazu koja bi zadovoljavala uvjete Svjetskog kupa, Filip Zubčić je uspio ući u društvo skijaških velikana poput Kristoffersena, Pinturaulta i Odermatta (Norveška, Francuska, Švicarska, sve redom zemlje sa stotinama veleslalomskih staza) protiv kojih je u utrkama uspio doći do tri pobjede i ukupno devet plasmana na postolje, te je jednom bio i u napetoj borbi za veleslalomski Mali kristalni globus.
Što se događa s našim ženskim skijanjem, pitali su se mnogi nakon toga. Oni koji su duboko ukorijenjeni u hrvatsko žensko skijanje znali su da Leona Popović ima fizičke predispozicije te talent, ali najvažnije, i radnu etiku i karakter koji ne odustaje. Čekala je dugo u Svjetskom kupu na neke važnije rezultate, doživjela nekoliko strašnih ozljeda, rehabilitacija, ponovnih ozljeda, ponovnih povrataka i svi su u reprezentaciji znali da će za tako ustrajnu djevojku rezultati jednog dana doći. I evo, Leona je sad u najboljih sedam djevojaka svjetskog slaloma i čini se da će 25-godišnjakinja vrlo brzo uhvatiti svoje prvo postolje.
A svoje prvo postolje je, već s 19 godina i 3 dana, ostvarila čudesna Zrinka Ljutić koja u svojoj prvoj punoj pravoj sezoni u Svjetkom kupu pokazuje fenomenalan talent. Zrinka je još tamo negdje od 12. godine u očima mnogih etiketirana kao "nova Janica", ali Zrinka je u potpuno novom skijaškom svijetu, u znatno većoj i jačoj konkurenciji uspjela uz cijeli taj pritisak poprilično bezbolno napraviti tranziciju među najbolje djevojke na svijetu. Trećim mjestom u Špindleruvom Mlinu (gdje je bila najmlađa od svih skijašica) je dokazala da one čudesne vožnje iz Flachaua i Levija nisu bili samo bljeskovi. Zrinku ćemo vrlo brzo gledati kao redovitog osvajača postolja u Svjetskom kupu, jednostavno je toliko dobra skijašica.
Dakle, nakon Kostelića postolja su za hrvatsko skijanje osvajali Jelušić, Zrnčić-Dim, Zubčić i Ljutić, a još su tu mnoga imena poput Nike Fleiss, Istoka Rodeša, Mateja Vidovića, Eliasa i Samuela Kolege te već spomenute Leone Popović ostvarivali respektabilne Top 10 i Top 15 rezultate među, ponavljam, najboljom mogućom konkurencijom na svijetu. To je ukupno šest hrvatskih skijaških imena s postoljima te ukupno deset imena s Top 10 rezultatima u svojim karijerama.
Koliko god su Ante, Janica i Ivica Kostelić napravili za hrvatski sport, i koliko god je riječ o možda i najboljoj hrvatskoj sportskoj obitelji svih vremena, to ne znači da se hrvatsko skijanje isključivo treba svesti na njihovo prezime. Kad u širi kontekst uzmete što su to zapravo u skijaškom svijetu napravila imena poput Filipa Zubčića i, već sad, Zrinke Ljutić, razina impresivnosti je takva da i oni zaslužuju svoje nove priče, naslovljene s njihovim imenima i prezimenima.
Kad uz ovo sve naučite i saznate da je skijanje iznimno krvav sport prepunjem operacijama i tretmanima, a i sport u kojem su ulaganja toliko velika da na kraju kad se sve zbroji i oduzme nije riječ o nekim velikim sportskim zaradama, pa ponekad ni bilo kakvim zaradama (čak i u samom vrhu), tada shvatite da ljudi koji se bave ovim sportom zaista vole skijanje. Shvatite i da je riječ o predivnim ambasadorima za bilo koji sport, za bilo koju državu, za bilo koju osobu koja se ugleda na nešto kvalitetno, impresivno i uspješno u životu za što se vrijedilo truditi.
Zato, kad o svemu ovome duboko i dobro razmislimo, pitanje uopće ne bi trebalo biti treba li Zagrebu i Hrvatskoj Snježna kraljica i staza na Sljemenu, pitanje treba biti kako omogućiti našim briljantnim skijašicama i skijašima da u svojoj državi mogu na najvišoj mogućoj razini trenirati u svim skijaškim disciplinama, a ne samo u jednoj. Ako su nam rezultati ovakvi sada, zamislite tek kakvi bi bili da ovi naši talenti u 'svojem dvorištu' imaju sve ono što, zapravo, trebaju, moraju i zaslužuju imati.
Godine,godine upornog rada su trebale da Hrvatska dobije utrku svjetskog kupa.Strašna promocija Grada i Države,ZLATA vrijedna ! I onda se pojavi nekakav Senf koji bi to sve ukinuo,poderao,uništio...Nije u stanju ni smeće baciti !