Trebao si se zvati Neal ili Krasnodar, često mi je mama prepričavala roditeljsku peripetiju u koju su bili uključeni mama, tata, bake, djed, kumovi, kume, tih vrelih kolovoških dana 1969. godine.
– Zašto Neal?
– Pa Armstrong se spustio na Mjesec – odgovori mudro.
A Krasnodar?
– Po Rori – iz pozadine je stigao očev glas.
– Pa, zar nisi rekao da je Lamza bio najbolji? – gomilala su mi se pitanja u glavi.
– Nisam htio da budeš Štef. To nije umjetničko ime.
– Pa ni Igor nije baš nešto umjetnički...
Tako je Dinamo i prije nego što sam izjurio van nakon majčinih muka u bjelovarskoj bolnici bio predodređen da mi bude suputnik kroz život. Da u nekim trenucima čak dovede i moju egzistenciju u pitanje.
No, zanimljivo, prvi put sam na stadionu u Maksimiru bio (ne sjećam se, ali mi je prepričao otac) 23. lipnja 1973. kada je Zagreb igrao u kvalifikacijama protiv Famosa iz Hrasnice na svom putu preko Osijeka u Prvu ligu. Bile su to mitske utakmice pjesnika iz Kranjčevićeve, kada je njihov ulazak u Prvu ligu pratio cijeli grad, a na tribinama u Maksimiru rušili su se svi rekordi. Bilo je to doba kada je 50 tisuća duša na tribinama bila normalna stvar.
Prve Dinamove utakmice koju sam uživo gledao se uopće ne sjećam, ali pamtim da sam u ljeto 1975. svaki dan ispitivao mamu gdje je tata. Odgovor je uvijek bio – na terenu. No, meni se uopće nije činilo da je otac na službenom putu. Sve do jednog dana kada sam se vratio iz vrtića, a na krevetu me čekala velika Dinamova zastava, plave boje i s grbom na kojem su se “družile” zvijezda i šahovnica. I mala igračka, maskota Zlatka Kranjčara, koja se zvala Cico. To su, uz rođendanske čestitke s Generalićevim motivima i Dinamovu reviju koju sam pronalazio u svom sandučiću, bili dokumenti da sam član nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.
Ne svojom voljom, tako sam postao član jednog po mnogo čemu posebnog, ali još više čudnog nogometnog kluba, ali sam svojom voljom osjetio svojevrsno olakšanje kada je Rijeka osvojila naslov prvaka Hrvatske u nedjelju 21. svibnja 2017.
Stadion kao katedrala
Što se dogodilo na tom putovanju? Kako se jedna bezuvjetna ljubav pretvorila u ravnodušnost s intencijom da taj klub u meni više ne izazove ni onu minimalnu emociju. Gdje je nestala ona dječačka razrogačenost očiju kada slušaš priču o dečkima iz 1967. ili pak nabrajanje velikih Dinamovih igrača do tada kroz povijest – Zvonimir Monsider, Franjo Wölfl, Dražan Jerković, Ivica Horvat, Ivan Jazbinšek, Tomislav Crnković...
– Nisi vidio najveću Dinamovu pobjedu, kada je Stjepan Štef Lamza toliko driblao njemački Eintracht iz Frankfurta, kako nitko nikada nije uspio driblati taj germanski klub. Bilo je to bolje i od svih slaloma Ingemara Stenmarka.
Ili formativne godine uz šampionsku 1982. Euforija u gradu, u meni tada samo sportska, iako sam već tada od oca, ali i od dijela medija, morao konzumirati priču da Dinamo ne vole suci, da zbog društvenopolitičke situacije u zemlji nije dobro da Dinamo bude prvak, već da bude peti ili šesti da se u dinamovcima ne bi budio duh Hrvatskoga proljeća. Tada sam to doživljavao kao pritisak na moj klub. Ipak, prevladavala je nogometna strast, svi dragi likovi iz te šampionske ‘82. Znali smo napamet te dečke koji su pregazili Crvenu zvezdu s 3:0, bili bolji od Hajduka u Splitu 2:1, slavili u Skoplju te sve zapečatili u igri protiv Željezničara u Maksimiru: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, Hadžić, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić ili Boro Cvetković.
Imao sam svog favorita, suhonjavog plavokosog Trnjanina Snješka Cerina. On je bio paradigma moga Dinama. Skroman i do kraja pošten dečko, nebeskoga skoka, lucidnih rješenja, voleja i prvoklasnih škarica.
Bilo je to vrijeme u kojem je odlazak u Maksimir bila svečanost. Dolazak do stadiona, ispunjavanje klupske kladionice za deset tadašnjih dinara te uglavnom slavljenički karusel od stadiona do Kvatrića, na kojem si već kupio novine u kojima si mogao sve pročitati što si maloprije gledao.
Brzo se Dinamo vratio starim navikama zbog kojih je 24 godine čekao na naslov prvaka. Proći prvo kolo eurokupova bilo je podjednako teško kao pogoditi dobitnu kombinaciju na sportskoj prognozi od 13 parova, tu redaljku portugalskih klubova (Sporting, Benfica, Porto) nad našim klubom ipak smo nekako podnijeli. I Klinsmannov bijeg u dresu Stuttgarta, i Otokoreov gol u dresu Auxerrea, sve je to bilo nekako podnošljivo. Svi su ti porazi bili sastavni dio sporta. Jedne nedjelje slavlje, druge tuga, ali bezuvjetnost bdijenja nad voljenim klubom bila je neupitna. I ta europska patnja i taj alternativni status unutar velike četvorke – Hajduk, Crvena zvezda, Partizan, Dinamo – imali su svoju navijačku draž.
Pa nam nije bilo teško kisnuti 90 minuta na kolovoškom ljetnom pljusku kada su nas Tuce i Kajtaz učili kako se igra nogomet ili pak aplaudirati Baki Sliškoviću koji se tako viteški nadmetao s Markom Mlinarićem u izvođenju slobodnih udaraca. Vjerujte mi, tada nisam imao pojma ni tko je predsjednik, a tko direktor kluba, tko je predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, ni tko je generalni sekretar. Znali smo kada su nas suci prevarili, ali, iskreno, u 80-ima toga nije bilo tako puno. Od 1984. do 1989. Dinamo je baš bio slabašan. Pokušavali su Branko Zebec, isti onaj trener koji je stvorio zlatne dečke iz ‘67., Ćiro Blažević, trener šampionske ‘82., i šjor Tomislav Ivić, po mišljenju mnogih najveći hrvatski trener, vratiti Dinamo na vrh, ali nije išlo, Dinamo nije mogao do trofeja. Prije raspada Jugoslavije, zadnja “kanta” koja je završila u Maksimirskoj 128 bila je namijenjena pobjedniku Kupa maršala Tita iz 1983.
Postali smo Crvena zvezda
Onda je došao Bobanov high-kick, neprirodno bratstvo s Hajdukom u političke svrhe, zvijezda, koju je malotko volio, nestala je iz grba, a 27 godina kasnije, priča o Dinamu zapravo savršeno opisuje što nam se dogodilo u demokraciji, kapitalizmu na hrvatski način. Pravi Dinamov navijač doživio je višestruko – silovanje. Najprije silovanje pod krinkom domoljublja, mijenjanjem imena kluba, iscrpljujuća borba kluba i navijača u trenucima kada je momčad bila konkurentna i za Ligu prvaka s Prosinečkim, Cvitanovićem, Vidukom, Marićem, Jurićem, Ladićem... Kasnije silovanje jednog čovjeka, koji se zaklinjao u domoljublje i poštenje, da bi taj klub devastirao i emocionalno razbaštinio. Uvijek iste floskule o tržišnim utakmicama, o novim trendovima kapitalizma, o jedinom modelu preživljavanja kluba. To je sve bila krinka za svojatanje, ali i vrijeđanje naše inteligencije.
Da je nama netko tih šarmantnih 80-ih rekao da će Dinamo dva desetljeća kasnije biti gori od Crvene zvezde, ne bi se dobro proveo. I u ovoj sezoni, u kojoj je bilo vidljivo da Rijeka taj naslov ne može izgubiti zbog toga što je nogometno bila najbolja, dominantna, HNS i suci su sve pokušali kako bi spasili – trgovački.
I taj buldog sa sjevera, jedna posebna navijačka skupina sa svim svojim vrlinama pa tako i manama, nije dopustio da ga se do kraja pokori i slomi. Iako su BBB u Maksimiru živjeli kao da su u Guantanamu, ipak se nisu predali i još dišu. Ti žestoki momci, među kojima je bilo i doktora znanosti, profesora povijesti, vrsnih kirurga, sjajnih pravnika, ekonomista, ali i dilera droge, uličnih štemera, burzovnih mešetara..., željeli su samo navijati za zagrebački Dinamo. Veći problem od BBB-a, koji će se obnoviti, jest spoznaja da je Dinamo izgubio publiku, srednju generaciju, koja bi trebala voditi na stadion svoju djecu kao što je i mene vodio otac.
No, danas je Maksimir pust, ni Manchester United, Real ili Bayern u Ligi prvaka te plejada svih mogućih legionara koji su prodefilirali kroz klub posljednjih godina više ne mogu probuditi navijački eros. I ne vjerujem da će ikada više Dinamo biti klub kakvog pamtimo. Svi oni koji pate za Dinamom kakav je nekad bio, i kakav bi zapravo klub trebao biti, vesele se naslovu koji je osvojio Matjaž Kek sa svojim trupama. I ona fešta koju su priredili Armada i Riječani na kraju sezone može se poistovjetiti s plavom ‘82. I onda će netko reći – takva su vremena. Nisu vremena, nego ljudi...
Duševni bolesnik Igror Flak. Sin majora JNA, Rajka Flaka, načelnika tadašnje vojne oblasti Bjelovar. U čije ime govori duševni bolesnik? Dinamo je gori od Crvene Zvezde??? Po službenoj uefinoj ljestvici europskih koeficijenata Dinamo je trenutno na 70. mjestu a Zvezda na 256. mjestu. Dinamo devastiran??? Samo prošle godine ostvaren je prihod od oko pola milijarde kuna. Preko 100 milijuna kuna čiste dobiti, Proračun za cijelu ovu godinu već je osiguran. Samo za prošlu godinu plaćeno je više od 35 milijuna kuna poreza, više nego cijela HNL zajedno. To je devastacija? O čemu priča duševni bolesnik? Da li je ikada bio na istoku i vidio koliko roditelja s djecom dolazi na tu tribinu? Zašto kolumne pišu oni koji su iskompleksirani osobnim animozitetima i svađama sa nekima iz vodstva kluba? Ako Flaka još uvijek boli to što je ismijan i izvrijeđan od strane Mamića to je njegov osobni problem i neka svoje frustracije ne prenosi u kolumne u kojima bi trebao pisati objektivno. Očito ga još uvijek jako boli ona rečenica "Kome je bitan Flak, čovjek preko 40 godina, bez kučeta i mačeta, nema ženu, djecu, pitanje je dana kad će se objesit" Gospon Flak, osobne frustracije i animozitete van iz novinarskih tekstova.