Neki su ljudi jednostavno nenadoknadivi. Poslije njih ostane samo nepopunjena praznina koja traje dok je i sjećanja. Otto Barić jedan je od njih. Zar je već prošla godina? Herr Otto, rođen 1933. u austrijskom Eisenkappelu (slov. Železna Kapla) bližio se devedesetoj kad ga je prokleti virus napao. Nema ništa čudno u rastancima u toj dobi pa ipak je vijest o odlasku velikog trenera bila šok i u Hrvatskoj.
U Austriji je već bila povod za tugu i duga prisjećanja. Jer, i pored legendi poput Happela, Krankla ili Prohaske, Barićevo ime zvonilo je gromko. Jer austrijski nogomet prije i poslije Barića dva su različita pojma. Posljednji intervju objavljen je posmrtno, u božićnom specijalu najstarijeg klupskog magazina u Austriji – SturmEcho. Tri tjedna prije smrti u razgovoru s Othmarom Behrom do u detalje se prisjetio utrke za naslov prvaka koju je 1981. s malim klubom iz Graza vodio protiv bečkih velikana Austrije i Rapida, praktički pretplaćenih za trofeje, i to godinu dana nakon što je postao trener momčadi koja je još u ožujku 1980. držala posljednje mjesto na tablici.
Ali Barić je u toj nogometnoj provinciji vidio potencijal za nešto veliko. Tajna uspjeha? Znanje i puno razgovora. Poveo bi u šetnju po dvojicu-trojicu igrača, objašnjavao im što želi od njih i uvjeravao da je sve moguće. Utrku za naslov izgubili su tek u posljednjem kolu, a Barić je u Grazu shvatio da je u stanju izgraditi momčad ni iz čega. Poslije su tek došli Rapid i Casino Salzburg kao trijumf nad trijumfima. I znameniti "tanc" s predsjednikom Quehenbergerom nakon što su napravili ono što nijedan austrijski klub prije toga nije – izbacili njemačkog bundesligaša iz Europe. "Tiranin? Nikad! Ali respekta je moralo biti", rekao je u spomenutom razgovoru Behru.
Ali, igrači ko igrači, vole se zabavljati. Hans Krankl priznao je da su imitirali u svlačionici Barićev specifičan način govora i taj "slatki njemačko-hrvatski koji su svi obožavali". Hans Gröss bio je najbolji, i taman kad je bio na vrhuncu izvedbe neprimjetno se ušuljao Barić. "Sljedeće dvije nije igrao, a mi smo umirali od smijeha." A smijeh i rezultat bili su zapravo zajamčeni s Barićem. Bilo je tako i 1996./1997. kad je konačno kao Zagrepčanin i trener s dva europska finala u biografiji dobio poziv iz Maksimira. Nije legao jedino Marku Viduki, kojeg je ostavio da na Hitrec-Kacijanu trenira na visećoj lopti dok su plavi igrali u Moskvi i ispali od Spartaka. Na povratku je imao originalno objašnjenje: "Gledajte, moj bi Salzburg u prvih 20 minuta napravio dva-tri šarf žuta kartona i to bi bilo riješeno! Rusi bi se razbežali! Moramo delat."
Nakon godinu dana pod Barićem i plavi su bili spremni za Europu iz koje su desetljećima ispadali u prvim kolima. Vlak je kapitalizirao taj rad, a proslavio se ljubimac Marić, kojem bi na dan utakmice Barić znao 'tepati': "Silvek, buš ušel danas koji put u šesnaesterac? A je l' buš zabil gol? Fakat buš ušel? Ne buš me prevaril?" Kad je iznenada napustio Maksimir da bi vodio turski Fenerbahçe, na zadnjoj stranici SN-a izašao je razgovor s Barićem koji će se ispostaviti izmišljenim, no bio je tako pogođen da nitko nije sumnjao da to govori baš Otto Maximale: "Kakvi su turski igrači? Gledajte, dobri, kvalitetni, fanatični, sam' za moj ukus malo preveć pljujeju... Al' bu to njih Ottek odučil'! Je, pa to se ne dela!"
Odnos s Ćirom Blaževićem već zauzima posebno poglavlje, spretan režiser i danas bi iz njega složio dobar kazališni komad. Strani novinari bili su u šoku dok su gledali Blaževića kako na konferenciji za medije u Leiriji viče na Barića jer je odigrao samo 0:0 sa Švicarskom na Euru. Naravno da je Otto dočekao svoj trenutak, kad je Ćiro na klupi Hajduka odigrao 0:0 u Poljudu s Vinkovčanima. "I kak' bi bilo da ja sad dođem u Split i velim: 'Ćiro, pa kak' nemrete dobit' Cibaliju?'" Mada su znali voditi ratove, Hans Krankl rekao je velike istine o Bariću: "Kakav je bio u porazu? Težak. Dok nas je vodio, totalni rapidovac. I u svima je vidio neprijatelje. Borio se protiv suparničkih trenera, igrača, sudaca... On bi za uspjeh učinio sve! Je li bio tašt? Bio je, ali ne negativno, već zabavno tašt. Pazio je na tijelo, volio je biti dotjeran i u formi, znao bi mi reći: "Pogledajte me, Hans! Prešao sam 60, a još sam fit!" Je li mogao napraviti više? Mogao je, ali trebala mu je prava momčad u pravome trenutku. I više smo ga cijenili mi u Austriji nego oni u Hrvatskoj. Jer, u svome selu...". Poslije 75. više nije sjeo na klupu. Samo je komentirao. Toliko dobro da bi prošlo kroz glavu "pa zašto ne preuzme nekoga?" Toliko zabavno da nam i godinu dana poslije nedostaje ona redakcijska: "A da nazovemo Otteka?"
