Kada je prošle jeseni Zlatko Kranjčar odletio s klupe Dinama, a Petev ustoličen, javio nam se zabrinuti čitatelj s pitanjima: Koji to ozbiljan, ambiciozan europski klub uzima trenera iz – Bugarske? I znate li možda za neki uspjeh nekoga bugarskog trenera izvan Bugarske?
Ni uz najbolju volju nismo uspjeli pronaći suvisli odgovor.
Bila je to prva krucijalna strateška Mamićeva pogreška – Peteva nije smio dovesti. Naročito ne pokraj živoga Kranjčara, trenera koji je ulaskom u Ligu prvaka priskrbio Dinamu najmanje 12 milijuna eura.
Drugi katastrofalan Dinamov gaf bilo je produljenje ugovora s Bugarinom do 2020. godine, u vrijeme potpune Rijekine dominacije. Tada je Dinamov direktor Svetina izvalio: “Petev je radom u ovih nekoliko mjeseci apsolutno opravdao povjerenje, vratio je harmoniju u momčad, međusobno uvažavanje i povjerenje. (!?)
Tri mjeseca kasnije, ta “harmonija” i to “uvažavanje” iznjedrili su prvi Rijekin naslov, pa onda i Hrvatski kup, uz to i poraze Dinama u Koprivnici i od Hajduka u Maksimiru, svađe trenera sa Sammirom i Ćorićem...
Kad ono, za nagradu – evo Petevu i nove pripreme na raspolaganju, novi početak, novo zajedništvo. Monumentalna pogreška broj tri!
I za kraj, tri dana uoči početka prvenstva, kao gafčina broj četiri, Petev je dobio nogu, i sada neka druga Mamićeva produljena ruka sve gradi ispočetka, sa zgarišta koje ostavlja slavni bugarski vojskovođa. S potpuno disfunkcionalnom momčadi i histerijom “na gornjem katu”, nadobudnim savjetnikom lišenim svake suvisle strategije i vizije: “Danas je Petev bog, sutra nema pojma! Danas se zaklinjem u Jozaka, sutra mi više nije potreban. Danas mi hitno trebaju tri pojačanja, sutra – ne trebam nikoga. Pa ih preksutra ipak dovedem.”
I tako unedogled, beskonačna i besmislena lutanja i oscilacije u sportskoj politici, čije posljedice mogu biti samo pogubne za Dinamo. Kao da su ih naručili – Mišković i Kek.
