Dinamo i Hajduk, dva najveća hrvatska kluba, igrala su zapažene uloge u Prvoj ligi bivše Jugoslavije. Uostalom bili su, uz Partizan i Crvenu zvezdu, članovi velike četvorke. U to vrijeme, dakle osamdesetih, u Jugoslaviji je vrijedilo pravilo da nogometaši ne mogu odlaziti u inozemstvo dok ne navrše 28 godina. Tako su pojedini igrači ostajali u klubovima po desetak godina, što je u današnje vrijeme nezamislivo. Osim u izoliranim slučajevima kao što je bio Dražen Ladić u Dinamu, jer on iz Maksimira nije želio niti nakon 28. godine.
Deset godina u jednom klubu
Danas igrači odlaze u inozemstvo sa 17, 18, 19 godina. U klubu danas rijetko koji igrač ostane barem četiri sezone. U redu, ostaju oni za koje se obično kaže: “On je dobar klupski igrač”. Zvijezde odlaze kao na traci svake godine. Nekad to tako nije bilo u bivšoj Jugoslaviji. Najbolji igrači Dinama i Hajduka ostajali bi u klubovima po desetak godina. I čim bi navršili 28 godina, otisnuli bi se u inozemstvo. Najbolje igračke godine tako su u Dinamu među ostalima proveli Bogdan, Zajec, Cerin, Kranjčar, Senzen, Vabec, a u Hajduku Mužinić, Šurjak, Buljan, Jerković, Katalinić, Rožić, Peruzović, Žungul, braća Vujović... Ništa drukčije nije bilo ni u ostalim klubovima bivše Jugoslavije pa je tako Vahid Halilhodžić deset godina proveo u Veležu, a Safet Sušić devet je godina nosio dres Sarajeva.
– U moje vrijeme igrači su imali ograničenu slobodu igranja. Jer, ne samo da nisi mogao u inozemstvo prije 28. godine nego su svi igrači morali jednu godinu provesti u ondašnjoj JNA. Mene je zapalo da sam bio u vojsci 1982. godine, baš kada je Dinamo konačno postao prvak – rekao je Srećko Bogdan.
Sličnu priču ima i Drago Vabec.
– Igrači su se u to vrijeme pomirili s činjenicom da ne mogu u inozemni klub dok ne navrše 28 godina. Naravno da je bilo puno igrača koji nisu smjeli otići zbog godina, kojima je nuđen silan novac. Uostalom, i ja sam s 23-24 godine imao dobrih ponuda, ali morao sam ih odbiti. Jasno je da kad odeš van s 28 godina nemaš baš puno vremena da odigraš kvalitetno nekoliko sezona – istaknuo je Vabec.
U to vrijeme najbolji igrači mogli su mijenjati sredinu samo u granicama bivše Jugoslavije. Tako je Deverić iz Dinama otišao u Hajduk, Džoni iz Hajduka u Dinamo, Bračun i Boro Cvetković iz Dinama u Crvenu zvezdu, Slišković iz Veleža u Hajduk, Elsner iz Olimpije u Crvenu zvezdu, Vokri iz Prištine u Partizan, Katanec iz Olimpije u Dinamo...
Na Svjetskom prvenstvu 2018. godine Hrvatska je osvojila srebrnu medalju. Zlatko Dalić u prvoj postavi nije imao nijednog igrača HNL-a, a među pričuvama to je bio tek Livaković (Dinamo). Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine Jugoslavija je igrala samo s jednim igračem koji je tada igrao u inozemstvu. Bio je to Ilija Petković, koji je imao 29 godina i igrao je za Brest. Osam godina kasnije, na SP-u u Španjolskoj, Miljan Miljanić, tadašnji izbornik bivše Jugoslavije, imao je u rosteru već šest igrača koji su igrali u inozemstvu – Dragan Pantelić (31 godina, Bordeaux), Edhem Šljivo (32, Nice), Ivica Šurjak (29, PSG), Jurica Jerković (32, Zürich), Vahid Halilhodžić (30, Nantes) i Ratko Svilar (32, Antwerp).
– U moje vrijeme, kada bi netko otišao u inozemstvo, on bi odmah bio star i zaboravljen za reprezentaciju. Tako me Valok nije zvao za kvalifikacije za SP u Argentini 1978. godine – rekao je Branko Oblak, koji je iz Olimpije s 26 godina otišao u Hajduk, a s 28 u Schalke.
Kada bi se danas u Hrvatskoj primijenio takav pravilnik, vjerojatno bi Dinamo imao momčad koja bi mogla konkurirati za četvrtfinale Lige prvaka. Jer, u rosteru bi bili sve redom današnji reprezentativci i članovi velikih klubova poput Brozovića (Inter), Kovačića (Chelsea), Uremovića (Rubin), Brekala (Wolfsburg), Jedvaja (Augsburg), a ništa slabiji ne bi bio ni Hajduk, koji bi sa sastavom u kojem bi igrali Vlašić, Pašalić, Bašić, Bradarić, Radošević i Livaja bez problema mogao igrati skupinu Europske lige.
Siromašni moraju prodavati
– Jasno je da je danas nezamislivo da se ne pušta igrače do 28. godine. Pa danas igrači iz klubova odlaze sa 16, 17, 18 godina. Danas novac ima veliku moć i siromašniji klubovi moraju prodavati mlade igrače da bi preživjeli – zaključio je Bogdan.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prilike u europskom i svjetskom nogometu bile su sasvim drukčije. Iako su i tada nogometne zvijezde dobro zarađivale, to nije bilo ni blizu današnjeg ludila razbacivanja novca. I tada je još bilo na snazi pravilo da u jednom klubu, u prvoj momčadi, mogu igrati samo dva stranca. Michel Platini, tri puta najbolji igrač Europe, 80-ih godina jedan od tri najbolja i najskuplja igrača svijeta, pored Maradone i Zica, zarađivao je tada u Juventusu oko 470.000 eura godišnje. To je smiješna suma u usporedbi s onim što danas zarađuju Messi, Ronaldo, Salah ili Neymar. Oni 470.000 danas zarade za manje od dva tjedna. A 470.000 eura godišnje danas zarađuju mnogi prosječni igrači u ligama petice. Uvođenjem Lige prvaka, na pritisak velikih klubova iz liga petice, prije 21 godinu, te nakon presude u takozvanom slučaju Bosman, 1995. započela je postupna potpuna komercijalizacija nogometa. I to je bio početak nevjerojatnog ludila razbacivanja astronomskim svotama novca. Velike momčadi kao Real, Barcelona i ostale mogle su kupiti stranaca koliko god hoće i sve najbolje svjetske igrače. Pala su i sva ograničenja za plaćanje odšteta i za plaće igračima...•
