Idemo u Buenos Aires? – pitao me prijatelj Ivan u proljeće 2013. godine. Proputovao sam svijet, ali dolje nisam bio nikad. Zašto ne – uzvratio sam.
– Bio sam s tatom kao klinac – prisjetio se Ivan. Bio je lijepo. Idemo malo uživati, gledat ćemo utakmice, roštilj je prvoklasan, a i tulumi su dobri – dodao je Ivan.
Ne treba me nagovarati na nogomet, odem u Rim na tjedan dana vidjeti epska mjesta Rimskog Carstva pa završim u Napulju na utakmici Lige prvaka Napoli – Athletic Bilbao. I poskrivečki u toj utakmici simpatiziram Baske. Nogomet kao način života, nekad i više od običnog natjeravanja lopte jedanaeset protiv jedanaest. Za Boca Juniors sredio sam akreditacije, za River Plate, San Lorenzo i Vélez ulaznice smo ipak uspjeli kupiti. Sredio nam ih je Nico, kojem smo za dar odnijeli dres Hrvatske s brojem devet. Gore je pisalo Davor Šuker.
– Samo Šukera priznajem – pojasnio nam je naš novi prijatelj, koji je kao klinac gledao Svjetsko prvenstvo 1998.
– Tada se govorilo samo o porazu Brazila u finalu ha, ha i Šukeru. Kakav je to strijelac bio – uz uzdah će Nico.
Bolji i od Batistute, koji je tada bio popularan.
– Za mene da – ne mijenja svoje mišljenje naš argentinski prijatelj.
Što je onda nogomet u Argentini?
To je Diego Armando Maradona i njegova Božja ruka, za mnoge najbolji nogometaš svih vremena i prvak svijeta iz 1986. godine. To je i Mario Kempes, dugokosi ljepotan koji je donio prvi svjetski naslov 1978. na Monumentalu.
To je danas Lionel Messi, čija je vitrina prenatrpana Zlatnim loptama, koji je u posljednje vrijeme i za reprezentaciju počeo igrati onako kako igra za Barcelonu. To su River Plate i Boca Juniors, ali prije svega to su ljudi, kibici, navijači...
I je li reprezentacija važnija od klubova?
– Mi smo nogometna zemlja prije svega, iako je naš sport jako dobar. Košarka i tenis posljednjih su dvadeset godina doista sportovi o kojima se govori, imamo odlične rezultate. Ali nogomet je nešto više, nešto uzvišeno. Svi govore o našem tangu, tom strastvenom plesu. Ma, to niti u pola ne može probuditi takvu strast kakvu će u nama izazvati nogomet – rekao je Nico.
“Futbol para todos”. Nogomet za sve. Opsesija nogometom može se otkriti na mnogo načina. Prvu noć kada sam sletio u “čisti zrak” (to je, naime, značenje riječi Buenos Aires) i upalio televizor, na tri nacionalna TV programa mogli smo pronaći izvještaje s utakmica Prve lige. Dvoboji se prenose na nacionalnim TV postajama, neke i na programima koje pokrivaju kabelske televizije. – U Argentini bi izbila revolucija da se utakmice ne prenose. Nogomet je toliko voljen da se ljudima koji ne mogu doći na stadion ne uskraćuje mogućnost da nogomet gledaju – kaže nam Nico.
Reprezentacija ili klubovi?
– Mi smo strastveni kada igra reprezentacija. Ali imamo velike klubove, prvenstvo koje ima povijest, pune stadione. Živimo nogomet. Kada nam reprezentacija igra na velikim turnirima, mi ne razmišljamo o tome da tamo samo nastupimo, da prođemo skupinu. Mi smo odrasli u sjećanju na Kempesa i Maradonu, imamo dvije titule, često smo u finalu. Tako razmišlja svaki Argentinac i to se nikada neće promijeniti.
S Nicom smo ostali u kontaktu, izmijenimo mail, javio se nakon petka i izvlačenja parova za SP u Moskvi.
– Nisam vas želio u bubnju broj dva. Imate odličnu momčad.
Da, ali nikad ne napravimo ništa – uzvratio sam. Vidio si Daviov kup u Zagrebu. Del Potro je slavio sa slomljenim prstom.
– Možda si prekritičan – uzvratio je Nico, nikada ne bih otpisao ovu Hrvatsku.
U Argentini sam bio prije točno četiri godine. Osim što su napravili jedno veliko prvenstvo od 30 klubova, tada ih je bilo 20, malo se toga promijenilo.
– Dobro, ulaznice su nešto jeftinije, kada ste vi bili bile su 110 kuna u prosjeku, sada su oko 80 kuna. Liga je slabija, ali nije drastično pala kvaliteta.
Vratio sam se sam dojmu nogometa u Argentini. I infrastrukture, riječi koju stalno slušam kada se netko dotakne stanja u našem nogometu. Imao sam tu sreću ili nesreću da odrastam u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. I lige koju sam pozorno pratio deset godina. I stadiona koji nisu bili ništa posebno, nisu imali natkrivene prostore, grijane terene i super luksuz na tribinama. Ali kada je igrao Dinamo protiv Veleža, na stadionu je bilo 35 tisuća gledatelja.
Danas ih Dinamo teško skupi u deset utakmica. To sam ponovno doživio kada sam stigao u Boedo, kvart u Buenos Airesu gdje se luduje za njihovim San Lorenzom. Gledao sam njihov derbi s Bocom, pa to je fantazija od atmosfere. Proputovao sam svijeta, ali takvo navijanje jedne tribine nisam doživio. Koktel navijanja, ali i zbornog pjevanja.
To me fasciniralo. I vratilo u djetinjstvo kada smo išli na utakmice i nije nas zanimalo tko vodi klub, tko je predsjednik, a tko je direktor. Zanimalo nas je samo tko je centarfor, tko najbolje dribla i dijeli najbolje lopte. To sam ponovno osjetio na Bombonieri i Monumentalu.
Jedan klub istinski i dječački volim, on se nalazi u Zagrebu, za jedan navijam, a to je Liverpool. Ako u Argentini moram pronaći malu simpatiju, onda je to Boca Juniors. Tamo preko puta stadiona o kojem govori cijeli nogometni svijet pojeo sam najbolje kobasice i najbolji steak. A u tih deset dana ustvari sam samo potvrdio svoj dojam nogometa.
Nisu presudni stadioni, funkcionari, nekad i igrači i navijači. Bitna je ljubav prema nogometu. Ljubav koja pokreće generacije, a upravo taj generacijski slijed, s oca na sina, ta kultura odlazaka na utakmicu, navijanju za svoj klub ne mrzeći, nego poštujući suparnika esencija su nogometa. Ako želite i života.
