Zatekli smo je na treningu u HTK Zagrebu, treniralo se, naravno, na zemlji. Ohrabrena trima pobjedama na jakom turniru u Miamiju, Ana Konjuh s vedrinom gleda na nastavak sezone i općenito svoje karijere. Na početku smo je pitali kad ima sljedeći nastup.
– Pripremam se za “zemljanu” sezonu, dobila sam pozivnicu za WTA turnir u Istanbulu koji će početi 19. travnja. To je posljednji tjedan koji se računa za kvalifikacije Roland Garrosa i nadam se da ću ih uloviti – kaže Ana iz čijih se riječi iščitava i hrabrost i motiviranost.
Nastupit ćete i na Zagreb Ladies Openu koji će se na Ravnicama igrati od 26. travnja do 2. svibnja. Ondje ćete braniti naslov...
– Doista mi je drago da se tenis vraća u Hrvatsku, pogotovo ženski. Lani se taj turnir održavao potkraj godine pa sam ga osvojila nakon mog posljednjeg povratka tenisu. A vidim da su sad i nagradni fond povećali na 60.000 USD. Iznimno mi je drago što ću ponovno biti tamo i pojačati naše snage na još jednom domaćem turniru.
A što je s Fed kupom? Ove godine naša vrsta ne nastupa, ali kako stojimo dugoročno, hoćemo li napokon nešto napraviti u tom natjecanju?
– Da, ove se godine igraju samo mečevi u Svjetskoj skupini, i to prije Istanbula. A što se nas tiče, nadam se da ćemo i mi napokon krenuti. Prošlo je već toliko godina otkad sam prvi put igrala za reprezentaciju (od 2013., Ana ima 19 pobjeda i devet poraza, nap. a.) i prava je šteta da ni jedne godine nismo nastupile u najboljem sastavu. No, vjerujem u naše mogućnosti, u naš potencijal, tu smo Donna Vekić, Petra Martić i ja, Darija Jurak još igra u paru, a tu su i mlade tenisačice Jana Fett, Lea Bošković i druge.
Zar se Petra nije oprostila od reprezentacije?
– Nikad se ne zna. Karijera je dugačka, pa je i to moguće. I dosad nam je gotovo svake godine jako malo nedostajalo da nešto napravimo i da se napokon izvučemo iz zone, možda će nas sreća uskoro malo i pomaziti.
Iza vas je sjajan nastup u Miamiju: tri pobjede, od kojih dvije nad igračicama iz prvih 20. Na neki način to je prekretnica, koliko vam znači taj uspjeh?
– Bio je to uistinu lijep tjedan. Nisam očekivala sve to, bila sam sretna što sam dobila pozivnicu i nadala se pokojoj pobjedi, ali znala sam da već dugo nisam igrala mečeve na toj razini. No, dobro sam se osjećala, igralo se u novom klubu gdje nikad prije nisam nastupila, možda mi je i to pasalo. Već sam u Dubaiju, na kvalifikacijama za Australian Open, vidjela da igram sve bolje, ali nikako mi se nije dogodilo da se stvari poslože i da postignem neki rezultat. Uoči turnira u Miamiju, na treningu sam pobjeđivala neke od poznatih igračica i odmah sam se bolje osjećala. Jer ipak se to događa na jakom turniru, razine odmah ispod Grand Slam turnira, dobivate nove loptice svaki dan, opet staro okruženje poznatih kolegica... To mi je doista puno pomoglo i motiviralo me.
A kako lakat podnosi sve to?
– Pa, dobro je. Nije savršeno, neću reći da me nikad ne boli jer je to i nemoguće. Svjesna sam da nikad više neće biti normalan, iza mene su četiri operacije, ali moram naučiti živjeti s time, to je moja nova normalnost. Idem na terapiju svaki dan, pokušavamo ga dovesti u stanje da mogu izdržati sve te napore, iako puno toga ovisi i o uvjetima za igru, lopticama, terenu, ali zasad sve dobro funkcionira.
Nisam imala plan B, samo tenis
A kakve su to terapije?
– Masaža svaki dan, opuštanje, led nakon mečeva, ponekad tzv. needling (probadanje iglama, nap. a.), otprilike znam što mi treba...
Iza vas su četiri operacije, kad vam je bilo najteže? Kad ste možda pomislili da je bolje baviti se nečim što manje boli?
– Ha-ha, mislite li plan B, za nešto drugo u životu... Ja sam se još dok sam bila malena željela baviti tenisom i možemo reći da sam uspjela u tome. Ne bih bila mirna da danas stanem i kažem: Dosta je bilo, neću to više trpjeti. Ja znam da to želim i da ću sve napraviti da se vratim tamo gdje sam nekad bila, ako ne i da budem bolja nego prije. Znam da sam jednom to već napravila i da mogu opet i ta vjera u sebe neće samo tako nestati. Bilo je teško i frustrirajuće ići iz operacije u operaciju, raditi puno za gotovo nikakav učinak, pokušavati si pomoći, a ne moći ništa napraviti. Najteže je bilo prije posljednje operacije na Floridi (rekonstrukcija ulnarnog kolateralnog ligamenta, nap. a.), liječnik mi je rekao da u pet minuta moram odlučiti hoću li ili neću, upozorio me da se neki čak i ne vrate poslije takve operacije. Shvatila sam da mi je to posljednji vlak i rekla “režite me”. Bila sam mirna i odlučna i mislim da sam tada okrenula neku novu stranicu.
Gledali ste dokumentarac o Murrayevim operacijama kuka, koliko se može naučiti iz takvih tuđih iskustava?
– Svi se mi sportaši s nečim mučimo, profesionalni sport nije zdrav i to svi znamo. Svatko ima neki svoj problem za koji javnost možda i ne zna, a ja sam možda imala malo veći peh nego drugi. Dok sam bila na rehabilitaciji, gledala sam taj dokumentarac i našla sam se u nekoliko scena. Bilo je puno emocija, Andy je pričao kroz što je sve prošao i što mu je prolazilo kroz glavu u tim trenucima.
I vaša starija sestra Andrea igrala je tenis, što ste od nje naučili?
– Ona je bila u Zagrebu do 18. godine, a ja sam tada imala 12-13, tako da se ne sjećam previše tog razdoblja, ali ona jest razlog što sam ja tu. Kad je ona počela igrati, ja sam skupljala loptice po terenu i smetala joj na treninzima. Zaslužna je za moj razvoj, ali ona možda nije voljela tenis kao ja, imala je problema s ozljedama i odlučila se za neki drugi put u životu. I danas je sretna, ima obitelj, djecu, tako da je svatko dobio ono što je htio.
A što biste vi poručili klincima koji počinju igrati tenis, na što trebaju obratiti osobitu pozornost?
– Da se pripreme na to da im neće biti lako, da neće svi uspjeti, jer milijuni igraju tenis, a samo stotinjak njih može reći da je uspjelo. Da istrpe uspone i padove, ali dokle god ih to čini sretnima i dok uživaju, neka se bore najviše što mogu.
Vašem bivšem dugogodišnjem treneru Kristijanu Schneideru, na žalost, vratila se bolest?
– Idem ga vidjeti ovih dana, nemam riječi koliko mi je žao. I teško mi je jer on mi je bio kao drugi tata, osam godina smo proveli zajedno, od djetinjstva sam bila s njim. Mislila sam da se riješio toga, ali sada mu se karcinom vratio, a on ima četvero djece. Kad takvo što čujete, shvatite da je zdravlje najbitnije i da je sve drugo nevažno. Vjerujem da ćemo mu svi zajedno pomoći koliko možemo i da će se naći svjetlo na kraju tunela.
Neće korona na mene
Kako se nosite s koronom?
– Nisam je imala iako sam bila u kontaktu s nekima koji su bili zaraženi, pa i s Bornom Ćorićem u Zadru. Neće na mene, ha-ha... Teško je, cijeli svijet je u neizvjesnosti, borimo se koliko možemo, ali jedva čekam da se vratimo normalnom životu kad ćemo moći normalno putovati, bez ispunjavanja stotine papira i testova.
Hoćete li se cijepiti?
– Idem ovih dana, cijepit će se svi potencijalni sudionici Olimpijskih igara.
A kakvi su izgledi da i vi nastupite?
– Mali, olimpijski turnir je koncem srpnja, uzima se plasman od šest tjedana prije, tako da imam još samo nekoliko tjedana da dođem do 60. mjesta. To je malo nerealno, iako je sve moguće.
Pa, dobro, sljedeće OI su već za tri godine u Parizu, a vi imate samo 23 godine?
– Nadam se da ću nastupiti na njima, to je san svakog sportaša. Bila sam u Riju, iskusila sam to, ali mislim da nisam pružila sve što mogu.
Kakvi su vam ciljevi za ovu godinu?
– Nadam se nastupu u kvalifikacijama Roland Garrosa, iako su smanjili ždrijeb sa 128 na 96 sudionica. Računam da bih za to u sljedeća dva tjedna morala osvojiti najmanje 70 bodova. Kvalifikacije Wimbledona ću sigurno dosegnuti, a na US Openu možda i glavni turnir. I do kraja godine biti među prvih sto!
Ana je čudo od sportašice, siguran sam da će se vratiti tamo gdje je i bila, među najboljih 20.