Neki su izvjestitelji jučer dobrohotno napisali kako je predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević zamolio da se “ne podcjenjuje postignuto”. Jer, smanjenje cijena kruha, mlijeka i ulja značit će “smanjenje troškova od 70 kuna u mjesečnom budžetu hrvatskih građana”, a to je “danas jako puno za hrvatsku obitelj”.
No, kako se vidjelo na TV-u, nije Matijašević zamolio da se “ne podcjenjuje postignuto” nego je to prijeteći naredio - poput negdašnjih partijskih sekretara koji su pozivali na nepovredivu poslušnost. Tako je kraj takvih sindikata sirotinji ostalo da vjeruje kako je 70 kuna “jako puno” i da više ne zanovijeta ni Vladi, ni sindikatima, ni proizvođačima, ni trgovcima.
U Hrvatskoj nema tako siromašna čovjeka koji ne bi mogao svaki mjesec baciti u Savu ili dati prosjacima 70 kuna a da mu život ne bude nimalo lošiji. Možda, dakle, nikada u povijesti samostalne Hrvatske građanin nije tako otvoreno i jasno, i to od onoga tko bi ga trebao štititi, pojmljen kao sitniš, kao nešto posve nevažno ili važno tek toliko da ne stvara nevolje. Tako se nastavlja sramotna izdaja sindikata koju je učinio Boris Kunst koji za radnike baš ništa napravio nije a na njihovim je nevoljama stvorio ime te se s tim imenom otklizao u politiku, u Sabor, koji će mu osigurati lagodan ostatak života s obiljem povlastica za njega i njegovu obitelj.
Otkad su najnovija poskupljenja počela, lako je bilo izračunati da ona zapravo i nisu velika nego su vrlo male mogućnosti ljudi da ih podnesu. Da mi doista jesmo socijalna država, da su radničke plaće i mirovine po mjeri ljudskog dostojanstva i zasluga, ovakva se povećanja cijena ne bi ni primijetila.
Stoga ne može biti većeg cinizma nego nakon poskupljenja desetaka i stotina proizvoda i usluga građanstvo podmititi vraćanjem cijena triju proizvoda na prijašnje stanje, podmititi ih sa 70 kuna te im narediti da time budu zadovoljni! To je tipično sotonsko, đavolje poigravanje ne obiteljskim budžetima nego ponosom ljudi. Sotonin je prvi i najvažniji zadatak uvjeriti ljude da ništa ne vrijede a potom im nametnuti osjećaj da vrijede onoliko koliko im se odredi. Pa im se tako kaže da je 70 kuna mjesečno “jako puno”!
Takvo je opće vrednovanje čovjeka u Hrvatskoj, ono je potpuno suprotno mjerilima razvijene Europe za kojom toliko čeznemo i srodno mjerilima za afričku, azijsku i latinoameričku sirotinju. Kako su pak superluksuzne jahte, privatni zrakoplovi i helikopteri i najsukplji automobili na svijetu uobičajeni u hrvatskih kapitalista koji na njima i u njima rado ugošćuju također bogatu političku elitu, s kojom je pak u savršenom skladu i crkvena elita, zašto ne bismo priznali da živimo u zemlji materijalnog sotonizma kao glavnoga društvenoga obilježja!?
Premda je Zapadna Europa neizrecivo daleko od kriterija po kojima bi za njezine građane 10 eura mjesečno (70 kuna) bilo “jako puno”, u milijunima rečenica ispisanih i izgovorenih u ovih desetak godina o pregovorima Hrvatska-EU samo se dvije, tri odnose na stvarni život ljudi u Hrvatskoj. Lani se, naime, u Zagreb zaletio nekakav dužnosnik EU prezimenom Špidl, zadržao se pet minuta, s jednim ministrom potpisao nekakav “memorandum o socijalnoj uključenosti”, a o tome su mediji izvijestili u pet redaka.
Bila je to jedina briga za ljude u Lijepoj našoj u cijelom proteklom desetljeću dramatične ljubavi s Europom. Drugim riječima, Europi neće nimalo smetati ako u nju uđemo sa stotinama tisuća ljudi kojima je 70 kuna mjesečno “jako puno”. Uostalom, do takvog siromaštva i sramoćenja hrvatskog građanina i jest nas dovela sprega hrvatskih kapitalistčkih i političkih elita i grabežljivog europskog kapitala!
