Talijani u Istri nisu nikad bili toliko podijeljeni granicom kao otkad
je Slovenija preselila željeznu zavjesu sa svoje zapadne na istočnu
granicu. U ovoj godini, u kojoj Europa obilježava 20. godišnjicu
rušenja Berlinskog zida, Slovenija podiže zid između sebe i Hrvatske
držeći kako će, kao članica Europske unije, dobiti potporu ostalih 26
zemalja u svojoj operaciji.
Zasigurno neće dobiti potporu Rima. Talijanska diplomacija daje do
znanja kako granice u Istri nisu postojale ni u vrijeme Mletačke
Republike, ni u vrijeme Napoleona, Austro-Ugarske, pa ni u vrijeme
komunističke Jugoslavije. Postojala je granica između Italije i SFRJ,
ali ni ona, prema onome što drži talijanska diplomacija, nije bila
toliko čvrsta koliko je slovensko-hrvatska otkada je Slovenija ušla u
schengenski sporazum.
Slovenski političari počeli su podizati granicu prema Hrvatskoj čim su
proglasili slovensku nezavisnost od Jugoslavije. Slovenske su vlasti
1991. počele graditi granične prijelaze prema Hrvatskoj i otad, premda
su Italiji i ostalim europskim zemljama govorili kako te barijere ne
znače ništa i kako će prolazak biti slobodan, radili su na stvaranju
prave željezne zavjese na kojoj joj mogu pozavidjeti ekskomunističke
vlasti u ekskomunističkim zemljama.
Bez obzira na to što se u Europi i može razumjeti nečija želja za
zaštitom vlastitih interesa, kako Slovenija predstavlja svoj spor s
Hrvatskom, ipak je zajednica i unija europskih zemalja načinjena, uz
ostalo, kako bi se prevladale pogranične svađe.
Kada Hrvatska bude ušla u EU, granica sa Slovenijom više neće
postojati. Podjela će postojati samo na papirima, ali više neće biti,
kao sada, crkva u jednoj, a groblje u drugoj državi. Sve će biti u
Europi. No, čini se kako pojam Europa u glavama nekih slovenskih
političara (ali i hrvatskih) još nije sazrio.
U nekim glavama još vlada mentalitet željeznih zavjesa čak i u godini u
kojoj se slavi 20. godišnjica pada Berlinskog zida, koji je bio
najvećom poslijeratnom sramotom. Europa ne bi htjela imati još jedan
slučaj, osim ciparskog spora, unutar Unije, ali neće dugo tolerirati ni
nečiji veto. I, na koncu, nije istina da tim vetom Slovenija provodi
europsku politiku, odnosno onu misao koja istina postoji u nečijim
glavama i u Bruxellesu, kako bi bilo dobro primiti istoga dana sve
eksjugoslavenske zemlje s Albanijom u EU, pa Ljubljana svojim pritiskom
na kočnicu hrvatskom ulasku provodi taj plan.
Jer, Hrvatska je za EU bila u dvojcu sa Slovenijom, nije joj se
svidjelo stvaranje željezne zavjese između dviju zemalja i htjela je
obje države (kao što je njihovu neovisnost priznala istoga dana) istoga
dana prihvatiti kao punopravne članice. Veći dio odgovornosti što
Hrvatska još nije u EU leži na hrvatskim političarima, ali sadašnji
slovenski veto više nije prihvatljiv nikome.
U POVODU
