Zanimljivost vezana za film “Reci DA!” u kojemu Jim Carrey tumači čovjeka koji odluči promijeniti svoj život tako što će pristati na apsolutno sve što mu donese život, a koji se u utorak nešto malo prije ponoći prikazivao na Novoj TV, jest da se spomenuti film prvobitno trebao snimati u Zagrebu.
Nakon dvije kave, doduše, koje je Carrey s produkcijom ispio na potezu od Jelačić placa, preko Bogovićeva do Cvjetnog, te je – kako bi se uživio u lik – pristao dati pokoju kunicu svakom prosjaku koji ga je u tih sat vremena to tražio, potrošio je sav budžet određen za film i snimanje je pod hitno prebačeno natrag u hollywoodski studio. “Jeftinije je tako!”, rekao je producent iz Continental Filma koji je i prije toga, usput budi rečeno, pretrpio velike novčane gubitke zbog Carreyjeva pristajanja na svaku malu prijevaru s kojom se, evo, i mi svakodnevno susrećemo na zagrebačkim ulicama. Pogotovo u vrijeme ovog najboljeg Adventa na svijetu.
Tako, na primjer, odmah nakon što su sletjeli u zračnu luku, Carrey je rekao ‘“da” jednom od onih prevarantskih taksista koji poput strvinara vrebaju neupućene putnike. Put od aerodroma do hotela u kojem su odsjeli koštao ih je više nego tjedan dana snimanja, a novac koji su prvotno namijenili lokalnim statistima otišao je na dva sendviča koja su kamermani kupili na aerodromu.
“Devedeset šest kuna”, rekao im je žgoljavi mladić iz ugostiteljske, trenutačno na praksi u aerodromskom kafiću, za dvije tanke šnite kruha između kojih se već neko vrijeme nalazio jedan suhi listić pršuta i malo sira, a Jim Carrey je, malo pretjerano uživljen u ulogu, i na to rekao: “Da!”
Hotel u kojemu su bili smješteni, nema potrebe da ga sada imenujem, na svojim internetskim stranicama uz pomoć širokokutnog fotoobjektiva malo je vizualno povećao sobu, a kućica s hrenovkama na kojoj su nešto prigrizli (ni za nju nema potrebe da je imenujem jer su sve takve), isto povećanje učinio je sa svojim cijenama. Iako nitko nije bio pretjerano zadovoljan omjerom kvalitete i cijene, Jim Carrey je u maniri Dannyja Wallacea, britanskog novinara prema čijoj je autobiografiji i snimljen ovaj film koji svako malo volim ponovno pogledati, a što mi Nova TV već godinama nesebično omogućava, rekao da nema veze. Ni za malu sobu u hotelu, ni visoku cijenu u restoranu... Platit će, naime, on karticom.
Pa ipak, kada su mu objasnili da ne primaju kartice, već samo gotovinu, umalo je zaboravio na sve ono što je naučio tijekom svog glumačkog školovanja te izašao iz lika, ali profesionalac kakav jest, pristao je i na to. “Želite li ispis stanja računa”, pitao ga je bankomat do kojega je prošetao, a on je, u tom trenutku već vidno iznerviran, i na to stisnuo “da”. Elem, kako mu ni pogled na bankovni izvadak taj put nije popravio raspoloženje, odlučio je s onom dvojicom ranije spomenutih kamermana i Bradleyem Cooperom, također članom glumačke ekipe, osjetiti čari zagrebačkog noćnog života pa su svratili u striptiz bar na Zelenom valu čiju su bliješteću neonsku reklamu vidjeli na putu prema hotelu. Tamo je Jim Carrey na kraju večeri, kada je dobio račun po kojemu je svako njegovo “da” bilo itekako naplaćeno, napravio grimasu za koju ni sam nije znao da može...
“Možemo li vam se pridružiti na piću”, pitale su ih najprije četiri oskudno odjevene dame, a nakon njegova inicijalnog pristanka, zaredala su i pitanja o tome čime će ih sve počastiti, žele li da im malo zaplešu te bi li im smetalo kada bi im, što ja znam, neko vrijeme sjedile u krilu. Sve se okončalo kada ih je neki rmpalija od dva metra visine i tri širine, s jednom obrvom i dvije moždane vijuge, poprilično odlučno pitao smije li im naplatiti. “Ti i tvoje konstantno da”, rekao je Bradley Cooper ljutito kada je stigao račun na kojem su im naplatili i razgovor s djevojkama. “Sada izvoli i ovo podmiriti!” “Okej... DA!” promucao je posramljeno Jim.
Idućeg jutra cijela filmska ekipa, pomalo mamurna, okupila se na zagrebačkoj špici, gdje su nakon jutarnje kave planirali započeti sa snimanjem, ali kako je Jim Carrey – kao što sam na početku već naveo – tom prilikom pristao na svaki zahtjev za donaciju naših lokalnih žicara, a kojih nam, složit ćete se, uopće ne manjka, odluka je pala da se snimanje pod hitno vrati u Ameriku. Producent je ispravno procijenio da bi ovim tempom, uz još koju prijevaru na koju bi u Zagrebu mogli pristati, kao što su, na primjer, cijene lažnih antikviteta na Britancu, bankrotirali i prije prvog kadra...
Zagreb je tako ostao bez ovog filma koji je 2009. dobio nagradu MTV Movie, ali njegovi stanovnici, pa i svi ostali koji namjeravaju posjetiti našu metropolu, pogotovo u vrijeme Adventa, naučili su zahvaljujući tom primjeru kako svemu navedenome u ovome tekstu uvijek treba reći: “Ne!” A to je, složit ćete se s mojom odlukom da mu zbog toga dodijelim ovotjednu TV ružu, vrednija pouka od svih ostalih koje se mogu izvući iz nekog Carreyjeva filma.
