Urednik Hrvoje Zovko nedavno je proslavio 20 godina rada na HRT-u, a prošlog tjedna prvi je u Hrvatskoj intervjuirao je srpsku premijerku Anu Brnabić. Ujedno, taj iskusni novinar bio je jedan od prvih reportera koji su se javljali s poprišta prošlogodišnjeg terorističkog napada u Manchesteru. Iako je tada bio na godišnjem odmoru, odmah ga je prekinuo i počeo izvještavati, a isto bi opet učinio.
Prvi intervju za hrvatske medije premijerka Srbije Ana Brnabić prije nekoliko dana dala je HRT-u, odnosno vama. Koliko se dogovara takav intervju?
Iznimno sam zadovoljan što je HRT bio prvi hrvatski medij koji je dobio intervju Ane Brnabić i da sam upravo ja vodio razgovor. Intervju je bio citiran u Srbiji i Hrvatskoj. Moram priznati da je gospođa Brnabić prije i tijekom intervjua bila dobro raspoložena, opuštena u razgovoru i s puno emocija govorila o hrvatskom podrijetlu, tako da mislim da je njezin intervju HRT-u poslao pozitivnu poruku. Kao novinar HRT-a petnaest godina pratim događaje u susjednoj državi, bio sam i jedno vrijeme dopisnik, a prošle godine Aleksandar Vučić meni je prvom dao intervju nakon inaguracije za predsjednika Srbije. U dosadašnjem radu imao sam priliku razgovarati sa svim važnim akterima na političkoj sceni u Srbiji. Čekao sam malo više od sedam mjeseci za intervju s premijerkom Srbije. Bio sam strpljiv te dočekao priliku. Moram istaknuti da su suradnici Ane Brnabić bili korektni i održali riječ.
Koja su glavna načela kojima se vodite pri radu na prilozima ili u intervjuima?
Istinitost, profesionalnost i javni interes vode me u ovom poslu. Svako odstupanje od tih principa značilo bi odustajanje od poštenog pristupa novinarstvu, koje je na kraju ipak lijepa profesija bez obzira na probleme na koje svakodnevno nailazimo. Odlazak na teren i dalje mi je najveći gušt. Uređivanje emisija je izazov, ali još se nisam umorio od terena te me taj adrenalin pokreće i nakon dvadeset godina.
Kako ste u siječnju proslavili dvadeset godina rada na HRT-u?
Dvadeset godina prođe u trenutku, a proslavio sam ih radno. Sada sam na HRT4 jedan od urednika. Prije dolaska na HRT radio sam u Glasu Slavonije i Novom listu. Kad je riječ o televizijskom novinarstvu, sve što sam naučio mogu ponajprije zahvaliti jednom i najvećem uredniku Branku Lentiću, koji je, nažalost, nedavno preminuo.
Novinari često dobivaju uvredljive mailove i prijetnje, a i sami ste rekli da su i vama pristizali. Kako se s njima nosite?
Svih ovih godina dobio sam hrpu uvredljivih mailova i poruka. O meni je objavljena gomila neistinitih tekstova, koji su na sudu pobijeni brojnim dokazima. Prijetnje su također dio ovog posla. Ti ljudi koji prijete, koji vrijeđaju najobičnije su kukavice kojih se ne bojim. No sve to treba prijavljivati institucijama jer takvo ponašanje ne smije proći nekažnjeno. Sve ove godine dobro sam se nosio s time. Nije me to slomilo, hodam uzdignute glave, znam što je istina te da radim svoj posao časno i pošteno. Pristajem na kritike koje su sastavni dio posla, pristajem na drukčije mišljenje, ali ne i na prijetnje.
Jeste li zbog toga poželjeli odustati od novinarstva?
Volim ovaj posao i nikada mi nije palo na pamet od njega odustati. Ipak je drukčiji od drugih. Svaki je dan novi izazov, nikad ne znaš gdje ćeš završiti i svaki se dan nešto novo nauči.
Pripremate li novi dokumentarni film?
Želja mi je napisati knjigu i snimiti film o Petru Stipetiću koji je bio moj prijatelj. Volio sam tog čovjeka i iznimno mi nedostaje. Bio je veliki gospodin, vojničina, sve ono što mnogi nikada u ovoj državi neće biti. On je bio i ostao simbol bolje Hrvatske. Puno smo kava popili i tjedan dana prije nego što je završio u bolnici čuli smo se i dogovarali za novi susret. Nažalost, tu kavu nećemo popiti, a meni ostaju uspomene na čovjeka koji je bio moj prijatelj, čovjeka kojeg nikada neću zaboraviti, čovjeka kojeg sam volio.
Prošle godine ljubav prema nogometu odvela vas je u Manchester, gdje se tada dogodio teroristički napad. Kakva su vam sjećanja na taj strašni događaj?
Manchester United moja je velika ljubav i njihov sam službeni član. Te dane nikada neću zaboraviti. Dođete u Manchester gledati najdraži klub, hodate ulicama grada na čijoj ste glazbi odrasli, sa svojom Mateom Damjanović i sinom Lukom nakon toga odem u Liverpool u muzej Beatlesa i na povratku se dogodi strašan teroristički napad koji vas mora duboko potresti. No jednom novinar, uvijek novinar. I Matea i ja prekinuli smo odmor i prionuli na izvještavanje, a sin mi je u tim trenucima bio velika pomoć. Mjesecima smo planirali taj put i nije mi na kraj pameti bilo da se takvo što može dogoditi. Zato želim ponovno otići te u miru uživati u gradu glazbe i nogometa.
Da se nešto slično dogodi, biste li ponovno bez razmišljanja prekinuli godišnji odmor, prionuli na izvještavanje i izložili se opasnosti?
Uvijek bih prekinuo odmor da se nešto tako važno dogodi. Onaj tko bi takvo što ignorirao, promašio je posao. A i adrealin je zaista velik.
Rekli ste da ćete se ponovno vratiti i otići na utakmicu Manchester Uniteda. Jeste li bili?
Gledao sam Manchester i prošlo ljeto u Skoplju protiv Reala. Putovanje iz Zagreba s društvom, sve prekaljenim navijačima Uniteda, bilo je fenomenalno. Naravno da ću ponovno otići u Manchester. Imam neke kombinacije za posljednje kolo.
Jeste li sa sinom i zaručnicom posjetili neko novo zanimljivo mjesto?
U posljednje vrijeme sa sinom i zaručnicom nisam bio na nekom putu kao što su Manchester i Liverpool ponajprije zbog obveza na poslu i što traje školska godina. No prvi odmor iskoristit ćemo za zanimljiv put. Volim putovanja, posebno rock koncerte na koje sam odlazio od Zagreba do Los Angelesa. Čak vodim evidenciju. Dosad sam bio na 258 koncerata.
stara udbašija