Iako se serija “Lud, zbunjen, normalan” na Novoj TV svakodnevno reprizira već jedno desetak godina te sam jako dobro upoznat sa svim nezgodama obitelji Fazlinović, neki dan prikazana je jedna od ranijih epizoda koju do sada još uvijek nisam imao prilike gledati.
Zgrada im je ostala bez plina jer je jedna susjeda, s kojom su i inače uvijek neki problemi, usred noći nazvala Plinaru i rekla da osjeti neko curenje. A to, otkrit će se tijekom idućih tridesetak minuta, koliko epizoda traje, nije bilo moguće jer se jedino ona grije na struju. S obzirom na veliku opasnost od plina, dakle, i s obzirom na gluho doba noći u kojemu je interventna služba izašla na teren, odmah su zatvorili glavni dovod plina za cijelu zgradu. Radnici nisu imali vremena, uvjeta, a bogami ni volje da provedu testiranje instalacija pa su za svaki slučaj svima u zgradi zavrnuli plin.
Upravo tu zatim nastaje zbilja sjajna komedija zbog koje se ova serija nevjerojatno proslavila, pogotovo u prvim sezonama, te vrlo brzo pokorila cijelu regiju po pitanju humorističnog programa...
Elem, ujutro se Faruk pokušao otuširati jer je u studiju očekivao važnog gosta, ali nije bilo tople vode pa mu je unosan ugovor propao zbog masne kose. “Pa barem stavi kapu na glavu”, rekao mu je Loša iz Plavog orkestra zatvarajući vrata njegova studija izvana. Onaj unuk nije od hladnoće mogao učiti pa je pozvao djevojku da mu dođe u stan, ali ona je to, također zbog nedostatka grijanja, rezolutno odbila.
Propao je, dakle, ispit, a nije, evo, položio ni ništa drugo. Šefika, nadalje, odbila je prati suđe jer su joj se ruke zaledile pod hladnom vodom, a Izet je u svome stilu ustvrdio kako ovakvu hladnoću nije osjetio od Igmanskog marša krajem januara ‘42. godine. Toliko je hladno, rekao je doktoru Điđimiloviću, da je vidio svog nećaka Samira s rukom u – pazite, molim vas, ovu sjajnu šalu – vlastitom džepu! Kako je u zgradi tijekom idućih dana padala temperatura, tako je rasla napetost... Izet je u tome vidio priliku za zaradu te je uz jednu manju diverziju smijenio predstavnika kućnog savjeta i uz podršku nekoliko potkupljenih susjeda preuzeo vlast u zgradi. Po skraćenom postupku organizirao je javnu nabavu za nove bojlere te od troje kandidata koji su predali svoje ponude odlučio se za onog posljednjeg – najnepovoljnijeg! Prvi je ponudio sve napraviti za hiljadu maraka po kućanstvu, tvrdeći da mu treba petsto za materijal, a petsto za ruke. Ponuda drugog glasila je na dvije hiljade maraka. Petsto materijal, rekao je, a hiljadu i pol ruke. Bio je školovaniji od prvoga pa je više cijenio svoj rad. Treći ponuđač, međutim, dao je najveću ponudu. On je tražio tri hiljade po kućanstvu. Kada ga je Izet zamolio da mu to malo pojasni jer, eto, ima i nižih ponuda, ovaj je rekao upravo ono što je najstariji član obitelji Fazlinović i želio čuti.
“Petsto materijal”, započeo je majstor, “hiljada meni i, najvažnije od svega: hiljada tebi, dragi Izete, da mi daš taj posao!” “Sviđa mi se kako razmišljaš”, uzvratio mu je Izet, “ali ostane ti još petsto marona. Što ćeš s njima?” “Kako šta ću”, snažno je poentirao konačni pobjednik tog ad hoc organiziranog natječaja prije nego što su otišli na jednu od onih legendarnih Izetovih maksuzija, “pa dat ću ih onom prvom ponuđaču da to i napravi.” Epizoda završava praznom zajedničkom blagajnom pričuve, ali punom Izetovom... Taman kada sam pomislio kako je sreća što Nova TV prikazuje reprize prvih sezona serije “LZN”, a ne samo ovih najrecentnijih, shvatio sam da to što sam upravo gledao uopće nije bila epizoda spomenute serije. Riječ je, naime, bilo o situaciji u mojoj vlastitoj zgradi; Faruk s masnom kosom bio sam ja, a naš je predstavnik stanara, shvatio sam to nažalost prekasno, Izet... A vjerujem da ovih poslijepotresnih dana ni u drugim zgradama u užem zagrebačkom središtu nije bilo mnogo drugačije nego što to često zna biti u ovoj popularnoj humorističnoj seriji. Svi na kraju budu ludi i zbunjeni, a malo tko, čini mi se, tu ostane normalan.
Možda je baš zato ta serija, palo mi je na pamet razmišljajući o tajni njezina uspjeha, ostvarila toliki uspjeh. Svatko, naime, baš poput mene sada, može se prepoznati u nekima od tih situacija koje su obitelji Fazlinović svakodnevica, ali ono što je seriju ipak učinilo tako dugotrajnom, prepoznatljivom i uspješnom nevjerojatna je uloga Mustafe Nadarevića koji je tijekom tih dvanaest sezona uspio u tome da stvori jedan od najlegendarnijih likova domaćeg humora. Iako su tom neupitnom glumačkom geniju, koji nas je prije nekoliko dana nažalost prerano napustio, često prigovarali što je nakon onih antologijskih uloga u “Ocu na službenom putu”, “Glembajevima”, “Velom mistu”, “Kod amidže Idriza” i mnogim drugima, premalo je ovdje prostora da bi ih sve nabrojao, prihvatio i tu često prenaglašenu komedijašku ulogu, nitko mu ne može osporiti da je upravo taj njegov Izet postao kultni televizijski lik čije će se izjave, šale i mudrosti oduševljeno citirati još generacijama.
Važno je u ovim tužnim trenucima odati mu i to pomalo zakašnjelo priznanje! Ta njegova uloga je, da zaključim, podjednako velika kao i sve ove gore nabrojene kojima je vječno zadužio kulturnu scenu ovih njegovih glumačkih prostora, a koji, nota bene, nisu poznavali granice. Ni ove međudržavne ni one po pitanju talenta...
