Od 14. studenoga utorkom na Prvom programu HRT-a emitira se dokumentarni serijal "Zov divljine" u kojem nas Daniel Lacko upoznaje s ljudima koji su odlučili napustiti grad i odabrali su život u prirodi, od prirode i u skladu s njom. S Danielom smo razgovarali o tome kako se rodila ideja o ovom projektu, tko su bili njegovi sugovornici, koliko mu je bliska ideja da i sâm gradski život zamijeni onim u prirodi te nam je otkrio na kojim novim televizijskim projektima radi.
Vaš rad na televiziji dosad je bio vezan uz sport, poznati ste po emisiji "Treći sport" te dokumentarnoj seriji "Sportsko srce". Što vas je potaknulo da napravite iskorak i posvetite se temi koja izlazi iz ovih sportskih okvira?
Možda se na prvi pogled čini da je "Zov divljine" tematski iskorak, jer se zaista ne bavi sportom, ali zapravo nije tako. Naime, mom sportskom novinarstvu, a sada i "Zovu divljine", zajednička je tema kojom se u biti cijelo vrijeme bavim i koja me najviše privlači, ispunjava i zanima, a to je – priroda. Iako sam kao sportski novinar pratio, a i bavio se i raznim "neprirodnim" sportovima, ipak se veliki dio mojih sportskih tema, a i aktivnosti, odnosio na one koje se događaju u prirodi. "Zov divljine" u tom smislu vidim samo kao nastavak ili proširenje te moje opčinjenosti prirodom. Iskorakom bih prije nazvao povratak ispred kamere, u kadar, što mi je oduvijek bilo neugodno i izvan granice komfora. Puno više volim biti iza kamere, kao autor ili novinar.
Tko je zaslužan za naziv "Zov divljine"? Jeste li brzo smislili naziv serijala?
Prvi radni naziv serijala glasio je "Samotnjaci – zov divljine", jer smo očekivali da će naši glavni junaci biti upravo to, samotnjaci koji su odlučili pobjeći od ljudi i civilizacije. No čim smo porazgovarali s našim glavnim junacima i upoznali ih, shvatili smo da taj naziv nije primjeren. Nitko od naših protagonista ne živi nikakav pustinjački život, nije riječ o osobama koje ne žele imati veze s ostalima. No svi su oni zbog različitih razloga i na različite načine bili nezadovoljni površnošću i kvalitetom života koji su vodili i svi su, u traganju i razmišljanju o promjeni, osjetili taj zov divljine i odlučili mu se odazvati. I tako je prvobitni podnaslov postao službeni naslov serijala. Naravno, nije odmoglo ni to što je mnogima iz našeg autorskog tima "Zov divljine" jedna od dražih knjiga…
S redateljem Sinišom Hajdukom i producentom Ivanom Cvirnom radite već dugi niz godina. Kako su reagirali kad ste im predstavili svoju zamisao i što vam je tijekom snimanja šest nastavaka bio najveći izazov?
S Hajdukom i Cvirnom prijatelj sam i kolega, eto, već desetljećima; surađujemo i družimo se još od već spomenutog "Trećeg sporta" iz davnih devedesetih. "Zov divljine" nije bila moja zamisao, to je u potpunosti naš zajednički "proizvod", rekao bih da je gotovo slučajnost da je došlo do toga. Dok smo radili na serijalu "Sportsko srce", intenzivno smo se družili i razgovarali o mnogočemu, između ostaloga i o tome kako sve više ljudi odlazi iz grada živjeti bliže prirodi, a i mi sve češće razmišljamo o tome. Kako već neko vrijeme intenzivno tražim neki kutak u prirodi kamo bih se rado preselio, ali još uvijek dvojim jesam li spreman na takav korak, nekako se spontano rodila ideja o serijalu u kome bismo potražili odgovore na sve naše nedoumice i pitanja od onih koji su to već napravili. Što se izazova tiče, na serijalu se okupila zaista sjajna ekipa profesionalaca i prijatelja. Kada se dodaju izvrsni, zanimljivi i beskrajno susretljivi protagonisti, rekao bih da nam je svima snimanje bilo golemo zadovoljstvo. Kako smo se sprijateljili i zavoljeli sve naše glavne junake, mislim da nam je bio najveći izazov – ili briga – hoće li biti zadovoljni serijalom. Osjećali bismo se užasno da nekoga od njih razočaramo.
VEZANI ČLANCI
Koji vas je od vaših sugovornika u "Zovu divljine" najviše fascinirao razlozima zbog kojih se odlučio na ovaj stil života u osami i tišini prirode?
Kod svih naših domaćina koji su nas na neki način pustili u svoje živote oduševila me jasnoća i dubina promišljenosti, riječi kojima su nam objašnjavali svoje odluke, kao i njihova različitost. Svi su oni napravili istu stvar – otišli su iz grada i odselili u prirodu, ali svatko je od njih imao svoje razloge i način na koji je to napravio. I svi su oni, baš kao ja sada, imali svoje nedoumice, strahove prije konačne odluke. Jako me veseli što će gledatelji moći uživati u šest različitih priča i vjerujem da će od svakog našeg protagonista čuti i doživjeti nešto što će ih oduševiti, baš kao što je i nas.
Kako ste uopće odabrali sugovornike za "Zov divljine", kako ste doznali za njihove fascinantne priče i velike životne promjene?
Od početka nam je bilo jasno da će uspjeh serijala ovisiti o tome kakvi će biti njegovi glavni junaci. Za konačni je izbor trebalo dosta vremena, istraživanja, razgovora s potencijalnim kandidatima, pregleda terena, ali u velikoj mjeri i sreće. Imali smo odličan scenarističko-istraživački tim koji je odradio sjajan posao u traženju kandidata. Naravno da je u tom procesu bilo uspjeha i neuspjeha, s nekim potencijalnim protagonistima nismo kliknuli, neki nisu htjeli pred kamere, a bilo je i onih kojima su se okolnosti promijenile i vratili su se u grad. Na kraju se pokazalo da smo s konačnim izborom imali nevjerojatnu sreću i privilegij, jer svi su naši domaćini ispali – savršeni. Snimanje smo započeli s našim poznatim piscem Edom Popovićem i njegovom suprugom Ljiljanom, zatim smo u goste otišli biologinji Marti Blažević i njenoj obitelji u Gorski kotar, slikaru Toniju Franoviću u Legrad odnosno hrvatsku Amazonu, kako zovu to područje ušća Mure u Dravu, pa smo posjetili Vedranu Ivčević i njezinu kći Tinu u Blatuši, Dubravka Maroja nas je dočekala u svojoj drvenoj kućici u istarskoj šumi, a na kraju smo obišli i upoznali četveročlanu obitelj Perović koja živi u svjetioniku na Susku.
Što ste naučili snimajući ovaj serijal, koje ste poučne lekcije dobili od ljudi čiji ste život prikazali u svojim pričama?
Sve nas koji smo sudjelovali u produkciji "Zova divljine" duboko su se dojmile priče naših domaćina i vrijeme provedeno s njima. Od snimanja serijala prošlo je više od godinu dana, a još uvijek se često sjetim nekog detalja, misli ili komentara koje sam čuo od domaćina. Od svih njih naučili smo puno, a nadam se da će i gledatelje potaknuti na razmišljanje. Ako moram izdvojiti ili izvući jednu stvar, mislim da bi zajednička poruka ili lekcija, ako hoćete tako, koju smo naučili od naših protagonista bila: preuzmite odgovornost za svoj život u svoje ruke.
Je li se u vama probudio poriv da se odselite iz grada? Kad biste se odlučili na takav korak, gdje se vidite, u kojem kutku Lijepe Naše? Možda biste čak otišli izvan Hrvatske?
Od tog je poriva, kao i nedoumica koje donosi, cijeli serijal i potekao. Nekoliko posljednjih godina razmišljam o odlasku iz grada i tražim neki svoj idealan kutak za novi život u prirodi. Nisam još pronašao savršeno mjesto, ali siguran sam da me negdje čeka i da ću ga prepoznati čim ga vidim, baš kao što se to dogodilo svim našim domaćinima. Ono što je sigurno, bit će u Hrvatskoj. Po mogućnosti relativno blizu Zagreba, na lijepom proplanku okruženom šumom i brdima, s izvorom, potokom ili rječicom koja teče u blizini. Ako znate za nešto takvo, slobodno mi javite…:)
Čini se da je od pandemije koronavirusa, ali i zagrebačkog potresa, iseljavanje iz grada postalo sve učestalije. Mislite li da će se taj trend nastaviti i da će sve više ljudi živjeti u skladu s prirodom?
Ne znam je li samo pandemija razlog, ali činjenica je da se sve više ljudi u većoj ili manjoj mjeri okreće prirodi i teži nekom mirnijem, zdravijem i skladnijem životu. Ne znam je li to trend ili istinska potreba, ali što god bilo, mislim da je dobro. I za prirodu i za nas, ljude. Činjenica je da smo ubrzanim razvojem industrije i tehnologije u posljednjih stotinjak godina ne samo izgubili kontakt s prirodom nego joj postali i ozbiljna prijetnja. Vjerujem da je sklad s prirodom na neki način sklad s nama samima, a to nam je itekako potrebno.
Vaša poveznica s prirodom brojni su sportovi kojima se bavite poput ronjenja, skijanja, penjanja, biciklizma, pa pretpostavljam da su sport i priroda ruku pod ruku neki vaš ispušni ventil?
Priroda me oduvijek privlačila. Kao mali gutao sam razne pustolovne knjige, obožavao dokumentarce o prirodi, pratio podvige slavnih istraživača… Kako je to pionirsko vrijeme velikih otkrića prošlo, kako je sve manje neotkrivene, netaknute divljine, vjerojatno su sve te aktivnosti i sportovi nadomjestak za te djetinje maštarije. Neizmjerno uživam u prirodi i ona me na sve moguće načine nadahnjuje i ispunjava. No još više uživam u njoj baveći se raznim aktivnostima. Tada se osjećam još bliže prirodi, svjesniji sam je, uronjen sam u nju, osjećam pripadnost i povezanost. Imam sreću da živim i radim onako kako volim, pa mi priroda i aktivnosti u prirodi nisu ispušni ventil, jer mi on u principu nije potreban, već zadovoljstvo i inspiracija.
Zanimljive su bile priče o ekstremnom sportu koje ste donosili u emisiji "Treći sport". Za one koji nisu pratili emisiju, možete li se prisjetiti nekih zanimljivih priča i priloga?
Imate dobro pamćenje… "Treći sport" emisija je koju smo sredinom devedesetih radili Hajduk i ja, prvo na HTV-u, a kasnije na bivšoj Mreži (a tražeći snimatelja koji je sklon toj tematici upoznali smo i Cvirna, pa je još tada započela ta dugogodišnja suradnja našeg trojca). Bez lažne skromnosti mogu reći da je u produkcijskom i sadržajnom smislu ta emisija po kvaliteti bila iskorak na našim televizijama i imala je kultni status među, doduše malobrojnim ljudima koji su se bavili ili pratili "male" sportove. Pratili smo sportove i aktivnosti koje do tada nisu imali prilike kvalitetno se predstaviti televizijskoj publici. Neke smo aktivnosti i događaje čak potaknuli da se dogode. Tako smo, primjerice, snimali spust skijama niz kamenite padine kamenoloma, bez snijega, naravno. Prvo povijesno spuštanje uz pomoć užadi niz impresivni slap Gubavica na Cetini kod Zadvarja dogodilo se pred našim kamerama. Bio je to početak kanjoninga na Cetini, danas iznimno popularnog pustolovnog turističkog programa. U posebnom mi je sjećanju ostao odlazak u Ameriku na X-Games, koje možemo nazvati olimpijskim igrama za ekstremne sportove, gdje smo imali priliku razgovarati i uživo na djelu gledati najbolje "ekstremiste" i legende penjanja, skateboarda, BMX-a…
U jednom ste intervju rekli da vam je Velebit promijenio život, što se to sudbonosno dogodilo na našoj planini?
Velebit mi je iznimno draga i bitna planina i na Velebitu sam doživio mnoge divne i nezaboravne trenutke, no spomenuta izjava tiče se Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, čiji sam već dugogodišnji član. Iako sam se i prije bavio mnogim aktivnostima u prirodi, tek nakon speleološke škole dogodio se neki klik, sve mi se posložilo u glavi i postalo mi je nekako jasno što bih i kako želio raditi u životu. Ponovno sam dao otkaz na još jednom sigurnom i odličnom poslu koji sam volio, otvorio svoju tvrtku i krenuo svojim putem. Veliku zaslugu, vrlo vjerojatno i ne znajući za to, imaju ljudi iz SO "Velebita" i stvari koje sam doživio i proživio s njima u jamama. Iako se u međuvremenu dogodilo mnogo toga, među ostalim zatvorio sam i tvrtku, od tada taj svoj put jasno vidim i bez problema slijedim.
Jeste li zadovoljni komentarima i kritikama na "Zov divljine"? Čija pohvala vam najviše odzvanja u glavi?
Ne želim ureći, ali izgleda da se za sada "Zov divljine" sviđa gledateljima. Poznato je da je naše ljude teško zadovoljiti i da volimo oštro kritizirati sve i svašta, no još nisam vidio da je netko popljuvao serijal. Možda je to zato što baš i ne pratim medije, pa mi je kritika promakla?! Ono što je meni, ali i cijeloj ekipi "Zova divljine" najvažnije i najdraže, jest da su naši glavni junaci zadovoljni. Sa svima smo postali prijatelji i bilo bi mi užasno da smo ih razočarali. A nismo.
Spremate li nastavak "Zova divljine", a mislim da biste trebali, ili imate na umu neki novi televizijski projekt?
Reakcije gledatelja, a i sama gledanost za sada je odlična, čemu sam se, naravno, nadao, ali bojao sam se to očekivati. Na platformi smo u top 10 najgledanijih emisija HTV-a sa zaista pozitivnim i ohrabrujućim komentarima gledatelja. Ono što sigurno znamo jest da zanimljivih kandidata za drugu sezonu ima. Ako nam se ukaže prilika, rado ćemo krenuti u izazov druge sezone. Što se ostalih televizijskih projekata tiče, veseli me da smo s HTV-om dogovorili snimanje druge sezone serijala "Sportsko srce", koji također radim s Hajdukom i Cvirnom, baš kao i prvu sezonu "Mladih nada", gdje ćemo predstaviti zanimljive mlade sportaše pred kojima je izvjesna svijetla sportska budućnost.
