"Kazalište otvara prostor osobnih sloboda pojačan osjećajem da smo dio zajedničke pustolovine, da zajedno dijelimo tjelesno, emotivno i racionalno iskustvo, ovo, sada i ovdje. Strast gledanja i slušanja, sviranja i pjevanja, glumljenja i plesanja jedna je od izvornih ljudskih težnji koja ujedinjuje umjetnike i gledatelje. Kazališno ozračje širi se stalno i posvuda."
Riječi su to Mani Gotovac, teatrologinje, dramaturginje, kazališne kritičarke, spisateljice i prve žene na čelu nekog hrvatskog nacionalnog teatra u povijesti, prvo splitskog pa potom i riječkog, koja je preminula 2019. godine, u studenome, točno na svoj osamdeseti rođendan.
Upravo to i takvo kazalište i nakon njenog odlaska puno je njenog duha, a njen testamentarni i oproštajni roman "Rastanci", koji je pisala doslovno na bolesničkom krevetu, odbijajući konvencionalne načine liječenja svoje teške bolesti, 27. ožujka premijerno je izveden na sceni riječkog HNK. Događaji u romanu izmišljeni su, imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje, u romanu se tako spominju stvarne osobe iz zagrebačkih umjetničkih i novinarskih krugova proteklih desetljeća (ima ih doista napretek, i to u rasponu od Eduarda Galića do Antuna Vrdoljaka, od Rade Šerbedžije do Zvonimira Berkovića, od Petra Večeka do Kreše Golika), ali sve u vezi s njima pripada isključivo mašti. Dakle, govorimo o štivu koje govori o jakom umjetničkom krugu od 70-ih godina prošlog stoljeća do nedavno, osobito u vremenima kada je umjetnost u bivšoj Jugoslaviji bila na vrhuncu, i uglavnom nije potpadala pod komercijalne utjecaje. Glavni likovi su Luz i Luv, u riječkoj izvedbi igraju ih Tanja Smoje i Janko Popović Volarić, ljubavnici i supružnici koji se nakon godina zajedničkog života razilaze, pa ponovno sreću u nekoliko navrata, ostajući povezani do kraja. Pa iako se odnos glavnih likova u romanu u bitnome podudara s onim Mani Gotovac i scenografa, likovnog umjetnika, pisca i redatelja Željka Senečića (drugog supruga Mani Gotovac), a njemu je knjiga i posvećena, ni roman ni predstava nisu o životu Mani Gotovac. No život joj je bio zanimljiv, itekako.
Kako su je zvali - željezna lady hrvatskog kazališta, voljela je govoriti da je u kazališnoj garderobi svoje majke, glumice Marije Danire, u mirisu tadašnjeg ljepila za kosu, bradu i brkove sisala kazališno mlijeko. Rodila se 12. studenoga 1939., u Splitu, u kući Tartaglia, a roditelji su joj nadjenuli zanimljivo ime. No za života imenom Mande zvali su je ljudi od kazališta čije je predstave kasnije kritizirala. Imenom, pak, Mandaljena zvali su je prijatelji. Osobno, govorila je, i Mande i Mandaljena bila su joj draža imena od imena Mani, ali nije mogla mijenjati odluku majke i oca. Njen ujak bio je gradonačelnik Splita i osnovao je Galeriju Meštrović. Njen otac, odvjetnik dr. Zdravko Birimiša, podrijetlom Dubrovčanin, preuzeo je kancelariju Tartaglia. I mama je radila tamo na rivi, u kući preko puta hotela Bellevue. Nakon rata, 1945. postala je glumica.
"Meni se usjekla u sjećanje kao prva 'Antigona' na Peristilu na prvom Splitskom ljetu, a mnogima kao Šjora File iz istoimene predstave s Borisom Dvornikom", pričala je Mani.
U Splitu je završila i Klasičnu gimnaziju, pohađala ju je s Igorom Mandićem, Tonkom Maroevićem i Igorom Zidićem. Kazališnu kritiku počela je objavljivati još kao studentica komparativne književnosti i teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvu konkretno, objavljuje u Studentskom listu. Piše tada o predstavi "Idiot" prema romanu Dostojevskoga i kritizira izvedbu zbog kliničkog prikazivanja romana. Mit ili zbilja, no postoji priča po kojoj joj za vrijeme studija nisu dali da na radiju čita svoje kritike jer nije mogla izgovoriti glas "r". Zato je na pisaćoj mašini slovo "r" oblijepila flasterom. Kad bi ga dotaknula prstom, smišljala je kojom bi je riječi mogla zamijeniti, a da bude bez "r". Napisala je desetke kritika bez slova "r", a pisanje s flasterom trajalo je nepune dvije godine. Tad su je pustili da čita kritike, a na Radio Zagrebu kasnije je i radila kao novinarka i urednica dramskoga programa.
U vrijeme rata 1991. postaje ravnateljica zagrebačkog Teatra &TD i odmah ga smješta u središte kulturnih zbivanja.
"Otišla sam u teatar da se spasim, da živim dvadeset i četiri sata u jednoj drugačijoj stvarnosti. Najviše napada, logično je, doživjela sam u svom rodnom gradu Splitu (op.a. gdje je bila intendantica od 1998. do 2002.) Kazalište je opasno. A ako to nije, onda nije kazalište. Napad sa strane vladajućih jedan je od dokaza da ono funkcionira. Uvijek je tako. Posebno kada je riječ o Splitu. Tadašnja vlast u Splitu već je najavljivala duhovnu i materijalnu kerumizaciju grada. Nije mogla izdržati toliko slobode i otvorenosti koliko se pjevalo u našem kazalištu i oko njega", rekla je svojedobno za Večernji list.
Njene predstave su obožavali ili dočekivali na nož, a sigurno najviše polemika potaknula je odlukom da ulogu barunice Castelli i Karoline Riječke u riječkom HNK dodijeli Severini, koja je da stvar bude bolja ili gora ulogu doslovno razvalila. Taj svojevrsni "kulturni skandal" događa se 2006. godine, samo godinu dana nakon spornog filma popularne pjevačice koji u toj priči nema nikakve veze ni težine, ali eto, a svemu usprkos "Karolina Riječka" bila je mega hit koji se prodavao danima. Mani se tada najviše zamjeralo da je uvođenjem Severine u glumu trivijalizirala teatar, na što je ona odgovarala:
"To su, nažalost, posljedice okoštalosti naših pogleda na teatar. 'Karolina Riječka' je pokušaj stvaranja još jednoga suvremenog hrvatskog mjuzikla. Filmovi su nam posljednjih godina pokazali da se i mjuzikl može stvarati bez trivijalizacije. Upravo je na tome radio redatelj Lary Zappia. S druge strane, jedan od najvećih redatelja našeg vremena, Litavac Nekrošius, napravio je predstavu koja je u svijetu proglašena predstavom desetljeća. Bio je to 'Hamlet', a ulogu Hamleta igrao je najpoznatiji litavski estradni pjevač. Zašto onda Severina ne bi mogla igrati Castellicu? Ne živimo više u socrealizmu, ni u razdoblju nedodirljivih božanstava. Mi smo u postdramskom, postmodernom, naprosto u postvremenu. To se u kazalištu pokazuje na različite načine."
Mani Gotovac udavala se dva puta i ukupno skupila 39 godina bračnog staža, a treći put više se nije željela upuštati u tu avanturu. Prvog supruga, skladatelja Peru Gotovca, upoznala je kada je imala samo 21 godinu, udala se za njega i počela javno djelovati. Nakon 14 godina braka razvela se i zadržala prezime Gotovac zbog kćeri Katje. Htjela je da obje budu ponosne Gotovčeve, pa je tako i bilo.
S drugim suprugom Željkom Senečićem u braku je provela 25 godina. Doživjeli su strašnu tragediju, kći Ana im je 1984. umrla s pet godina od inoperabilnog tumora. Mani je taj gubitak toliko pogodio da je spavala na grobu svoje kćeri, a jedina misao koja ju je tjerala da sve to izdrži bila je da mora preživjeti. Tu bol opisala je i u drugom dijelu knjige "Fališ mi" u kojem piše o dramatičnoj bitki za život djeteta, rasapu obitelji, traumi majke, svojem psihičkom slomu i nastojanju da se izvuče iz teške depresije...
Knjigu "Fališ mi" otvara poglavlje o spomenu njene spisateljske karijere. Naime, od 2010. godine od kada piše, u relativno kratkom vremenskom periodu do svojeg posljednjeg romana "Rastanci" po kojem su Riječani upravo napravili predstavu, napisala je osam knjiga i već prvim dijelom knjige "Fališ mi" stekla čitavu vojsku poklonika koja je nije napustila ni za romana "Snebivaš me" (2015.) i "Ćutim te" (2017.)
Za razliku od bolnog drugog dijela "Fališ mi", u prvom dijelu te memoarske knjige Mani piše o žudnji, čežnji, želji, strahu te snovima o životu. Govorila je: "Kao i sve oko mene i ova je knjiga kontroverzna - govori o tome kakav je život i kakav bi on mogao biti. Ova knjiga stoga nije samo još jedno memoarsko svjedočanstvo o proteklom vremenu, već roman mog života".
Na stranicama tog romana našli su se brojni zanimljivi i intelektualno opravdani štikleci o ljubavima ponosne i netipične Splićanke koja bi lako mogla postati novovjeka Cvijeta Zuzorić. Majestetični Sanader i eterični Gordan Jandroković, hrvatski proljećari i karizmatični Jack Lang, putena Severina i kreativni tenor Cura tek su neki od objekata Manina propitivanja. No, vruća čitateljska roba krila se u odmatanju Maninih životnih ljubavi. I to ne onih službenih, muževa, nego opsesija, i to fatalnog ljubavnika Gorkog kojeg titoisti nakon 1971. zatvaraju u Lepoglavu, te podosta mlađeg francuskog redatelja koji ima status, ali nema dobre filmove. Pa iako su neki književni kritičari i povjesničari književnosti bili krajnje sumnjičavi prema njezinim knjigama, u jednom razdoblju doista su svi pokušavali odgonetnuti tko se to krije iza pseudonima Gorki, kojega je Mani Gotovac strastveno opisivala u svojim literarnim prvijencima.
Kada je pak 2017. napisala roman "Ćutim te" o mladenačkim samoubojstvima, ponovno je izazvala veliku pažnju javnosti tjerajući je na dijalog. U povodu tog romana za Večernji list je izjavila:
"Nije samoubojstvo jedina, pa možda ni glavna tema romana. Ali bavljenje i tom temom pojavilo se kao nešto i slučajno i nužno. Najprije sam u Rimu, na jednom simpoziju o kazalištu, čula kolegu, kako spominje samoubojstva adolscenata na Mediteranu. Baš na Mediteranu. I spomenuo je i Hrvatsku. Štoviše, na vrlo 'uglednom' mjestu. To me sablaznilo. U to vrijeme počela sam smišljati teme za svoj novi obiteljski roman. Pa me tako i ta tema, nepovratno i neizbježno izabrala. Ona mene, ne mogu reći da sam ja nju. Tek kasnije, kada sam se već dugo razbrbljala i pomalo šalila sa svojim prilično brojnim likovima, tek sam tada vidjela dokument, nove podatke o samoubojstvima mladih na Mediteranu. Crno na bijelom, konkretni podaci, iz 2014 godine. Tablica je alarmantna. Evo, ovako piše: na sto tisuća stanovnika stopa samoubojstva mladih u Grčkoj je -1,3, u Italiji -2,5, u Španjolskoj -2,7, u Francuskoj -3,5, a u Hrvatskoj čak- 8,2. E sada, poznato vam je kako ne spadam u one koji misle da se pitanja otvaraju tako što se zatvaraju, ili bacaju pod tepih. Naprotiv, mislim da tepih valja barem tu i tamo istresti zbog prašine. To mislim i kao kućanica i kao spisateljica. I nadalje, ne mislim da je pisanje umjetnost koja ne smije znati za ono što se zbiva izvan nje same, izvan te umjetnosti. Ne mislim da je umjetnost svoj vlastiti zatvoreni svijet, gdje se uglavnom koristi igra s riječima i izmišljanje novih kombinacija u jeziku. A ne mogu se nekako ni složiti s visoko uglednom i visoko važnom tezom prema kojoj pisanje zahtijeva puno znanja, razuma i pameti. To mi je smiješno. Što bi onda radila znanost? Pa imamo tog razuma i tog znanja koliko hoćete, imamo ih na pretek. Što se mene osobno tiče, takve nas teorije samo guše. Pa one ne padaju na pamet našim velikim piscima kao što su Zoran Ferić, Renato Baretić, Damir Karakaš i drugi. Ja otvaram jedno prizemno pitanje. Ono koje postavlja Don Jere u Marinkovićevoj 'Gloriji': 'A tijelo? Što ćemo s tijelom?'. Mi više i nemamo tijelo, imamo samo ideju o njemu. Ideju, ili pornografiju. Mene, međutim, iz posve drugačijih rakursa zanima baš to nesretno i to odbačeno tijelo. Jer ono 'ćuti'. Ne 'šuti' nego 'ćuti'. To je stara dubrovačka riječ. I to na sve moguće i nemoguće načine. Time se bavim, o tome pišem posljednjih godina. To su i motivi romana 'Ćutim te'."
Roman je to i licemjerstvu, a kada se spominje ono u Hrvata, kazala je: "Meni se čini kako smo nekako baš u licemjerju dosegli vrhunac sante leda. Kineska poslovica kaže, čim negdje primijetiš smjernost i pronicljivost, znaj, tu se radi o licemjerstvu. A kod nas sa svih strana smjernost, pa opet smjernost. I pri tome silna bogatstva. Pitanje hipokrizije u Hrvata danas je sveprisutno, ali nije ovovremeno otkriće. Kazalište ga je kroz vrijeme najbolje prokazalo. Molière je prije tri stoljeća napisao slavnu komediju isključivo na tu temu, nazvao ju je "Tartuffe". A mi smo s tim Tartuffeom odmah na početku upali u klopku. Jedan ga je stari Dubrovčanin, Molièreov suvremenik, smjestio u Dubrovnik, prepjevao na dubrovački i nazvao "Tarto". Predstava je bila zabranjena prije same izvedbe. Danas, pak, s tom nesretnom Zmijom, koja se u kontekstu licemjerja spominje već u Bibliji, stvari su kod nas već prilično opasne. Zmija se, naime, sve više zavlači u psihu mase. Zato se javlja i u mom djelu."
U povodu posljednjeg romana koji je dovršila nakon dvije godine unatoč lošem zdravstvenom stanju govorila je kako ni sama više ne zna tko je Mani Gotovac. "Kad bih to znala, ne bi me uopće zanimala. I danas sam, međutim, znatiželjna kad razmišljam o njenim postupcima, demonima, aferama; i danas mi je zanimljivo zašto ovako, a ne onako; i danas mi je zanimljivo istraživati njene postupke. Kad bi mi sve bilo jasno, ne bih ni pisala. No od svega u karijeri Mani Gotovac najponosnija sam na to da sam baka, da me zovu 'luda čovječica', na prijateljsku čašicu ružinih latica, na upornost i ljepotu moje kćeri Katje…"
VIDEO Gabi je u 'Životu na vagi' ušla sa 183 kile, a sada se podvrgnula operaciji uklanjanja viška kože
Da, sjećam se. Bila je to žestoka pljuska svim nadarenim i školovanim riječkim glumicama. Bilo i ne ponovilo se.