Prvi put sam vidio Springsteena u proljeće 1993. godine u Münchenu. Bio je tada deset godina mlađi nego što sam ja sada. Ukratko, trodnevno putovanje u Njemačku odnijelo mi je iluzije o jednoj davnoj, velikoj ljubavi i donijelo prvi doživljaj Springsteena, ali ne i E-Street Banda. Oni naime, na turneji promocije dvaju albuma Human Touch i Lucky Town, više nisu svirali s njim. Stari je minhenski aerodrom Riem dočekao topli, vedri sumrak, sunce je zalazilo za stage, a on se pojavio sam, bez najave, s akustičnom gitarom i usnom harmonikom pred 55.000 fanova koji su u nevjerici prekinuli žamor. Jasno je da takav hrabri entrance ne može napraviti baš svatko. Nakon “akustike” pridružio se eksplozivan band, a sjećanja su mi ostala samo fragmentarno. Lupanje mog uzbuđenog dvadesettrogodišnjeg srca ozbiljno je konkuriralo moćnom razglasu. Od čvrstih, fizičkih stvari ostala je majica za koju sam nakon koncerta dao zadnju lovu. Majica koju 30 godina ljubomorno čuvam i seljakam kroz sva ta tri desetljeća i vremena kad sam imao i puno i malo. Majicu nikad nisam zaboravljao!
Narednih godina slušao sam ga redovito, River, Nebraska, Born to Run bili su na redovitom repertoaru, a za Darkness On The Edge of Town sam duboko emotivno vezan. E sad, kako život i prateće mu sazrijevanje nekad idu različitim putevima, tako sam se i ja, u jednu ruku, razišao sa Springsteenom. Razlog tome bili su ljudi (bliži i dalji) koji su me po svemu identificirali s njim. Uglavnom se radilo o ljudima koji ne razumiju ni njegovu poetiku, ni perfekciju live nastupa, nego ga doživljavaju onako s površine. Doživljavali su ga gotovo isključivo kroz „amblematsku“ pjesmu Born in the USA, a da pritom nisu bili ni svjesni da ta stvar nije glorificiranje Amerike, već njena opora kritika. Ukratko on je bio (i ostao!) sušta suprotnost njihove personifikacije s nekim USA macho tipom. Ni sam ne znam točno kad, ali sam se naprosto nekako odmaknuo, čak sam ga i doma rijetko slušao pa sam tako propustio i par odličnih albuma koje je u međuvremenu izdao, kao što su Goast of Tom Joad, Rising ili Devils and Dust.
VEZANI ČLANCI:
Moja majica kratkih rukava ponovo je ugledala svijetlo devetnaest godina kasnije na koncertu u Trstu. Bruce je na tršćanski nogometni stadion Nereo Rocco tada izašao deset godina stariji nego što sam ja sad. (Mogu se samo nadati da ću za deset godina biti u takvoj formi!) Na ovaj sam koncert došao sretan, ostvaren i s ljubavi svog života, koja btw. baš i ne ljubi Springsteenovu glazbu, ali ipak tu je sa mnom jer i to je ljubav. S Bruceom sam eto konačno napokon ugledao i legendarni E-Street band, nadajući se da će ih, kao na dijelovima ove turneje pojačati i virtuozni gitarista Rage Against Machinea Tom Morello, no izostao je. Nakon pozdrava Trstu na Talijanskom, s Bruceovih usta uslijedilo je, potpuno nenadano, na Hrvatskom: „Dobra večer Croatia, kako ste!“ Šoku, nevjerici i oduševljenju, nas brojnih Hrvata, nije bilo prostora jer je nakon klasičnog „one, two, three“ zagrmio moćnim Badlands s mog omiljenog The Darkness on the Edge of Town“. Da, otpuhalo me s nogu, potpuno usisao i držalo nepunih četiri sata! On ima tu neku čudnu moć da gledatelja kroz trajanje koncerta konstantno „kupuje“ na osobnoj razini. Ovisno o levelu zaraze fana, to se dogodi prije ili kasnije, ili pak traje konstantno kroz čitava četiri sata. E-Street band ne nosi uzalud etiketu najboljeg svjetskog pratećeg banda tako, a što se tiče emocija izazvanih kod pojedine pjesme, e to je vrlo osobno i individualno. Treba izdvojiti moment kada u se u dijelu pjesme 10th Avenue Freeze out otpjeva stih „and the Big man joined the band“. The Big man je bio njegov najbolji prijatelj, saksofonist the E-Street Banda Clarence Clemons koji je preminuo godinu dana ranije. Glazba staje, pale se sva stadionska svijetla, na ekranu se redaju njegove crno bijele slike i snimke. Vrlo emotivno i iskreno, bez pretjerane patetike. Sax solo dionicu dalje vrlo uspješno svira njegov nećak Jake Clemons.
2020. sam spletom okolnosti, nakon tridesetak godina sreo svog srednjoškolskog prijatelja Josipa koji mi je jako emotivno pričao kako sam ga tih davnih godina zarazio Springsteenom, o njegovom uzbuđenju kada smo išli kupiti legendarni peterostruki LP Live 1975/'85 i o tome kako mu je baš Springsteen bio utočište u teškim životnim trenucima. Rekao mi je da vjeruje kako ćemo jednom zajedno otići na njegov koncert. Međutim, od Springsteena ni „S“. Kako to već život zna grubo izrežirati, ti teški trenuci u kojima je Josip tražio utočište u Bruceovoj glazbi, ipak su ga sustigli i iznenada je preminuo ne vidjevši svog idola, i to svega godinu dana prije nego što je ovaj objavio tour....
2022. je i Springsteen objavljuje novu turneju za sljedeću 2023. godinu. Odmah kupujem kartu za moju Dinku, mene i još jedan par, što se već par dana poslije pokazalo kao mudra odluka. Još par frendova također je brzo reagiralo.
Godinu dana kasnije pakiram onu istu majicu s početka priče i krećemo prema poplavljenoj regiji Emilia Romagna, konstantno provjeravajući sve moguće aplikacije za vremensku prognozu. Za razliku od ostatka poplavljene pokrajine, mi imamo sreće. Dva dana u bajkovitoj Ferrari uz odlična vina i još bolju hranu. Ferrara je ime dobila po željezu, a slavni Ferrari upravo po njoj. U uske uličice Ferrare utkan je šarm koji seže još od njenog prvog spomena u 7. st. pr.kr.., UNESCOV je spomenik i primjer je renesansnog uređenja gradskog naselja koji je bio jedno od kulturnih središta sjedišta perioda u književnosti i umjetnosti koji je raskrstio sa Srednjim vijekom.
Iz svakog restorana, kafića i prodavaonice čuju se Springsteenove note, a Ferrarezi su jako ponosni na najveći događaj ovakve vrste u njihovom gradu. Uličice su pune springsteenovaca iz svih krajeva svijeta, a među njima razabirem još dvoje koji nose identičnu majicu kao i ja, također s jednakim ponosom na licu. Pozdravljamo se značajnim osmijehom, kao stari frendovi, a jedan od njih mi u kratkom razgovoru kaže da mu je to također iz Münchena '92.!
Sunce se polako spušta na kišom natopljenu Ferrari, a horde fanova kreću prema parku Urbano Bassani naoružani gumenim čizmama i gojzericama. Kontrola karata i pregled torbi obavlja se u blatnim, kaubojskim uvjetima. Zauzimamo gotovo suho, povišeno mjesto u Woodstock atmosferi. Nešto prije sumraka, u nepunih 5 minuta kašnjenja, evo ih na stageu, a posljednji ide On, dobrodržeći, ali vidno ostario. Toliko bih i ja trebao imati za 20 godina. Skoro su mu 74, ali onaj žar je još uvijek tu pa, vrlo znakovito, starta s No Surrender i kao rukom odnosi blatne probleme nas oko 55.000. Sjajni bubnjar Max Winberg predvodi ritam mašinerije zahuktalog i moćnog E-Streeta, a Bruce tako iskusno upravlja masom fanova da ne da je milina, nego je showcase! Nisu to baš 4 sata kao pred 10 godina u Trstu, ali su bome puna 3!
Nižu se što hitovi, što emotivne ispovijesti, što jedno i drugo. Kako kaže moj frend „sooner or later, he takes you to a such nice place“. Ima tu moć. Nadao sam se nekom iznenadnom gostovanju nekog od njegovih glazbenih frendova, ali to se nije dogodilo. Dva dana kasnije u Rimu, doduše u backstageu, pojavili su mu se glavom i bradom Sting, Nick Cave, Nick Mason (Pink Floyd), Lars Urlich (Metallica),...
Zadnja je to prilika vidjeti ga još tko „u snazi“. Ako još bude turneja, sigurno će to biti u nekom pitomijem formatu, a ja ću biti spreman s onom majicom s početka priče. No retreat, no surrender!
VIDEO Nina Violić odala Nevenu Ciganoviću: 'I danas me žene zovu i govore da su držale moju sliku na zidu'
