Glumac Enis Bešlagić dulje vrijeme izbivao je s malih ekrana, a od sutra ga opet gledamo u programu RTL-a kao voditelja novog showa “Superpar”. Zašto je izbivao s malih ekrana, kako je osvajao suprugu, što bi promijenio u rodnoj BiH i koje je sve poslove radio u životu, ovaj mnogima omiljeni glumac otkrio je u intervjuu.
Sutra starta show „Superpar“ u kojem ste voditelj, možete li nam objasniti o kakvom je projektu riječ?
Kad kažete „reality show“, odmah ga povezujete s realityjima koji su dosad viđeni, no ovo je reality koji se bavi ljudima koji su već parovi, koji imaju izgrađene odnose, bavi se pitanjem povjerenja, njihove ljubavi… Vjerujte mi da će u showu parovi popraviti poljuljane odnose jer se ovdje igraju zajedničke i individualne igre, muškarci se klade na žene, žene na muškarce, osjećaju neke strahove koje su imali i na kraju oni vide vjeruju li ili ne svojem partneru. To je potpuno druga forma realityja i ne bih sudjelovao u tome da nije riječ o nečemu pozitivnom, zabavnom i iskrenom. Mislim da će publika uživati i samim time jer nijedan dan u realityju nije isti, što je fenomenalno.
Kakav ste dojam stekli snimajući show, slušaju li parovi jedni druge i poznaju li se dovoljno?
Tko god je bio u paru, zna kako to funkcionira. Nekad čuješ partnera, nekad ne, a nekad ga ne želiš čuti, tako je i ovdje. Kandidati su prirodni i ponašaju se kao da nema kamera, što je odlično. Dolaze iz raznih dijelova Hrvatske pa vidimo i različite mentalitete i odnose prema ženama. Imamo tu od modernijih do malo tradicionalnijih parova, vrlo zanimljivo i šaroliko društvo.
Da se vi i supruga nađete u nekom od izazova koji se postavljaju pred natjecatelje, u kojem biste sigurno pobijedili i znate li prepoznati suprugine signale kad su u pitanju rođendanski darovi?
Vjerojatno bih bio super u zadacima i pitanjima o nama, a vjerojatno bismo pali u svim ostalima, gdje muškarac mora objasniti ženi što da napravi ili da ona meni kaže kako da se parkiram. Bilo bi veselo, a poznajući sebe, bolje da zadržim sliku koju imate o meni. A kad je o poklonima riječ, ne vežem se za datume, nego za trenutak, ne čekam rođendane.
Kako ste osvojili suprugu i kako je i dalje osvajate?
Osvojio sam je jednostavnošću, a znamo se cijeli život. Odrasli smo zajedno, bili najbolji prijatelji... Nije ju bio problem osvojiti, nego uvjeriti da možemo biti momak i djevojka, a ne samo prijatelji. A kako je danas osvajam? Što sam manje kod kuće, to je bolje (smijeh).
Neko vrijeme nismo vas viđali na ekranima kao glumca, je li razlog tome uistinu vaš govor na Večernjakovu pečatu kada ste govorili o odnosu bh. političara prema narodima u toj zemlji. Naime, šuškalo se da ste zbog toga na crnoj listi, ili je vaša odluka bila da se malo povučete? Zašto tako duga pauza?
Barem biste vi iz Večernjaka trebali znati odgovor na to pitanje, kod vas se to i dogodilo (smijeh). Naravno da nitko meni nije mogao zabraniti da se bavim svojim poslom, ali naravno da je bilo i otkazivanja nekih sponzorskih ugovora, da neki nisu željeli sa mnom raditi neke projekte zato što od vlasti dobivaju novac na natječajima i fondovima. Bilo je blagog zaobilaženja, naravno indirektnog jer nitko direktno nije imao toliko hrabrosti da mi to izjavi u lice, osim nekoliko političara koji su mi savjetovali da malo spustim loptu – vjerojatno su me pomiješali s nekim od nogometaša jer se s njima družim pa su možda mislili da sam netko drugi. Uglavnom, sad je potpuno druga priča. Kad pokažeš zube, onda te i cijene, ali pokazivati zube možeš samo kad si u pravu i kad ti dođe do guše.
To nije bio jedini put da ste upozorili na probleme u BiH i na odnos političara prema narodu, jeste se na bilo koji način opekli zbog izrečenog ili možda požalili što ste to javno izgovorili?
U meni je baš kuhalo zato što sam čovjek koji radi i živi na prostorima cijele BiH. Kad to kažete, zvuči kao da živiš u Americi, ali zaista je tako, jednostavnije je uspjeti u Americi nego u BiH, ovako politički podijeljenoj. Nikad neću govoriti „etno“ jer je normalno da smo podijeljeni etno, ali narodi između sebe nisu podijeljeni u onoj mjeri kako se to prezentira. Kad nešto želite raditi za dobrobit svih naroda, onda uvijek imate i problema, bilo tko da ste. Da ste pekar i da prodajete kruh u Mostaru i na „lijevoj“ i na „desnoj“ strani, isto biste imali problema. Ništa ja manje nemam problema od običnog čovjeka.
Kako je došlo do suradnje s Bjelogrlićem u seriji „Žigosani u reketu“ i kakav lik vi tumačite?
To je divna priča o sportskom klubu Radnik, koji je ostvario uspjeh u bivšoj Jugoslaviji, te o igračima s tih prostora. Taj je klub pred izumiranjem, ali ima fenomenalnu lokaciju na kojoj neki iz kriminalnog miljea žele napraviti šoping-centar i stanove – njihov je cilj uništiti klub. Stara ekipa okuplja se i klub podiže iz pepela. U drugoj sezoni igram jednu od glavnih uloga, direktora kluba. Nakon prve sezone Bjelogrlić me zvao da dođem, ali nikako nisam imao vremena, a sad sam pristao i snimanja mi počinju krajem svibnja i početkom lipnja pa ću tad više boraviti na prostorima Hrvatske, BiH i Srbije, gdje se serija i snima. Naša suradnja traje već nekih 17 godina, otkako je Bjelogrlić dolazio snimati jednu seriju u BiH do mojeg filma „Ivkova slava“. Tako smo počeli, a „slavlje“ i dalje traje.
Kako je bilo vratiti se pred kamere i opet snimati, je li postojao strah ili trema?
Uvijek imam strah i tremu, pogotovo nakon toliko vremena. Veći mi je bio problem naučiti tekst. Svaki tekst sa sobom nosi novog autora, koji ima svoj način pisanja i imaš odgovornost. A i ljudi su bili željni da se više bavim time, a ne da idem okolo i govorim političarima neke poruke. Svatko neka radi svoj posao.
Vi ste tip osobe kojoj nije problem raditi na groblju u Njemačkoj, prodavati stanove, osnovati marketinšku agenciju, postati suvlasnik prve BiH manufakture pralina i čokolade, što je bio najveći izazov?
Najveći mi je izazov bio prodavati stanove. U tom sam trenutku i radio i dobivao ponude da snimam razne serije, koje sam odbijao. To je više bio neki moj bunt, da ne moram pristajati na sve i ne moram sa svakim producentom ili redateljem biti super koliko god on bio slavan. Imao sam svoj film i rekao da ću radije prodavati stanove nego snimati nešto za novac od kojeg ne možeš živjeti, a imaš samo popularnost. A i danas se ne sramim raditi bilo što ako je pošteno, ako nije neki lopovluk.
Glumac ste kojeg obožavaju u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, svugdje vas ljudi zaustavljaju, a vi ste jedan od rijetkih koji će sa svakim porazgovarati, kako to da ste tako prizemljeni i dalje?
Pa ja sam glumac koji je toliko poznat, a toliko je malo radio. Valjda to dragi Bog da, da te ljudi vole, da te doživljavaju, da si pozitiva, baš zbog toga što dolazim iz takve sredine koja nije dopuštala da budeš velik, da se izdižeš iznad toga. Iz Tešnja dođeš u Sarajevo, odande ideš u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Skoplje… i svuda želiš pridobiti publiku. A i kad si jednostavan čovjek, jednostavno komuniciraš s ljudima, ja i ne znam da se drukčije može. Vjerojatno ima ljudi koji se umisle kad dobiju više od deset lajkova na Instagramu pa već misle da su face, ali ja zaista ne živim taj svijet i mislim za sebe da ništa posebnije ne radim od bilo koga tko se pošteno bavi nekim poslom. Ja sam običan čovjek koji i dalje stoji u redu u pošti. Svi me prepoznaju, ali ne daju mi da preko reda platim račune. Kad izađem iz pošte, čekaju me u redu da se fotografiraju sa mnom.
Kako odgajate svoju djecu i kad su oni osvijestili da im je tata popularni glumac?
Mislim da se svi u svojim kućama trudimo normalno odgajati djecu, ali onda dođu u školu, na trening, ulicu i onda shvatiš da ih ti najmanje odgajaš. Zatim su tu mobiteli, Instagram, Facebook i nemam više pojma tko odgaja moju djecu. Jedno je što ja govorim kod kuće, drugo je ono o čemu oni razgovaraju s prijateljima, treće je što čuju od učitelja, trenera na aktivnostima, što čuju na vijestima… Dosta su pogubljene te generacije, ali samo im pokušavam objasniti da ostanu normalni, da u moru zla moraju biti i ostati dobri.
Ako vaša djeca izraze želju da postanu glumci, što ćete im savjetovati?
Teško je zabraniti djeci da bilo što rade, ali moj je savjet da se bave nekim poslom koji će im donijeti neki „normalniji status“, da ne moraju biti javne osobe, glumci koji su nezaštićeni – nemaju ni tantijeme, ni autorska prava... To vidimo i po starijim kolegama koji i sa 70 godina „skaču“ po sceni jer moraju zarađivati za kruh. Više bih volio da završe neke fakultete, ali ako se odluče za glumu, morat ću ih prepustiti kolegama, ja im neću ništa govoriti.
Čega se uvijek rado sjećate iz rodnog Tešnja i vremena kada ste tamo odrastali?
Sjećam se harmonije, društva u kojem smo odrastali, da smo svi imali milijun aktivnosti; trenirali i odbojku, i nogomet, i rukomet, svirali gitaru, išli u školu i sve stizali pa ne znam kako sad ne stižemo kad vodimo svoju djecu u autima na sve te aktivnosti?! Sjećam se perioda kad se roditelji nisu brinuli nakon što bi nas pustili van hoće li nas netko oteti, hoćemo li se pobiti, nestati… Sjećam se bezbrižnosti u igri, opuštenosti, ljepote, kao da je sve što sad vidimo strah koji nam siju, a u nekom smislu mi živimo nikad bolje, s uređenijim cestama i stanovima. Tada smo imali svega manje, a bili smo sretni.
Je li vam žao što možda niste ostvarili neku ulogu u stranim produkcijama i je li bilo ponuda koje ste odbili pa onda požalili?
Nije mi nimalo žao. Imao sam raznih ponuda, ali bio sam sasvim nespreman za to. Nikad nisam patio za tim, moj je san bio raditi na prostorima bivše Jugoslavije, na Balkanu, gdje me ljudi razumiju i smatram da je to moj Hollywood. Najbolje je kad u životu shvatiš koji su tvoji limiti pa se malo krećeš ispod njih i to je neka formula uspješnosti. Mislim da na ovim prostorima ima mnogo dobrih neispričanih priča, a da te hollywoodske priče samo zabljesnu. Na van sve to izgleda sjajno, ali to je veliko odricanje, agenti koji te zastupaju, producenti… nije to baš tako bajno kako ljudi vide u samo tih pet minuta crvenog tepiha.
I danas vas ljudi prepoznaju kao Šemsu, koliko je taj lik bio važan za vaš uspjeh i daljnje angažmane?
To je uloga koja je ostavila najveći trag kad je riječ o mojoj TV karijeri. I dan-danas prilaze mi ljudi koji imaju djecu s posebnim potrebama, baš jučer prišao mi je čovjek i rekao da njegov 44-godišnji brat nije disao kad se rodio pa su ga oživljavali, ali ima velikih zdravstvenih problema i sretan je samo kad gleda Šemsu pa su mu doktori savjetovali da samo to gleda. Jučer sam mu snimio videoklip i to je moja najveća sreća. Ako je moja uloga i karijera vrijedila samo zbog njegova osmijeha, moja je misija uspješna i smatram da sam dobro napravio svoj posao.
S obzirom na vedar duh i pozitivan stav djelujete kao da ne biste mogli glumiti očajan i depresivan lik, jeste li glumili takve likove?
Naravno, igrao sam i takve uloge, ali to nikad nisu popularne uloge. Uvijek su popularne uloge u sitcomima, komedijama, one koje osvajaju mase i u predstavama koje ne gleda toliki broj ljudi koji gledaju serije. A mislim da smo mi svi toliko očajni i tužni da nas to i ne zanima; ljudi su željni ljepote, optimizma, vedrine i zbog toga se i vežu za likove koje igram.
Postoje li trenuci u kojima Enis nije dobre volje, u kojima ga napusti optimizam i, ako da, koje vas situacije mogu oneraspoložiti?
Kad si dostupan 24 sata i ne možeš imati trenutak za sebe na javnim mjestima pa sva ta neraspoloženja i glavobolje morate ostaviti u kući jer, čim izađete, susjed vam kaže: „Što si mrke volje, sad sam te gledao na televiziji – tamo se smiješ, a ovdje si tužan?!“ Nekad trebate „glumiti radost“ jer nitko nije dužan trpjeti vašu nervozu. To je moj teret i prihvaćam ga, a s druge strane uživam tako da je puno ljepše nasmijati se ljudima nego biti mrk.
Kad biste mogli preuzeti vlast u BiH, što biste prvo promijenili?
Ne bih ništa mijenjao. Svi gledaju na BiH kao na zemlju koja ne funkcionira, a s druge strane, vidim da ove jednonacionalne zemlje koje imaju sve isto tako ne funkcioniraju iako imaju mnogo više od zemlje koja sama po sebi živi i preživljava stotinama godina uz razne okupatore. Taj narod opstaje i bori se jadan pod tuđim zastavama i kapama i opet opstaje sa svojim susjedima i stvara svoje priče. No najbitnije je da ta država, kao što vidimo u svijetu i regiji, uvijek izbacuje super ljude koji su sposobni i imaju više kreativnosti i želje da uspiju. Dakle, koliko god se netko trudio da u toj zemlji promijeni nešto, mislim da je najbitnije da ljudi ne odlaze, nego da ostanu i pokušaju stvarati neke bolje priče i manje ambiciozne od onih koje se nude u Europi.
Osim „Superpara“ i „Žigosanih u reketu“, kuhaju li se i neki novi poslovni planovi i uloge?
Nakon „Superpara“, koji ću raditi nekih dva mjeseca, slijede „Žigosani u reketu“, koje ću snimati oko pola godine pa mislim da je to za sada dovoljno. Poslije toga krenut će druga sezona „Superpara“, a dok budem snimao seriju, vjerojatno će se otvoriti neki drugi projekti. To je tako, kad se pokrenete, onda se pokrene sve oko vas. Sad su to te neke godine, imam 44 i spremam sam za neke ozbiljnije uloge i one koje zahtijevaju neku boru, a ja ih već imam, hvala Bogu.
Pogledajte galeriju s dodjele Večernjakove ruže
Zagovornik Miloševićevske politike u BiH !