Još uvijek pod dojmom, jer kad odu veliki ljudi velikog srca dojmovi se sliježu dugo i bolno, danas je u uredu glazbene nagrade Porin uručena statua Porina za životno djelo Akijevoj obitelji. Uz kćer Edinu i sina Kikija Rahimovskog, tu su bila još dva člana njegove glazbene obitelji – gitarist Marijan Brkić i klavijaturist Berislav Blažević.
Parni Valjak bio je zaista Akijeva glazbena obitelj, jer Aki Rahimovski je Parni Valjak i Parni Valjak je Aki. Bezbroj pjesama koje su prostrujale kroz naše životne uspomene u bojama njegova neprežaljenog i jedinstvenog, specifičnog hrapavog glasa.
Uručenju nagrade Porin za životno djelo prisustvovali su Ivana Martinac, glavna tajnica Porina, Nikša Bratoš, član UO Porina i Frano Đurović, predsjednik UO glazbene nagrade Porin.
„Ja vam zahvaljujem uime obitelji Rahimovski na ovom priznanju. Glazbena nagrada Porin obilježila je općenito karijeru mog oca koju je zajedno s Valjkom gradio. Ono što iza njega ostaje jest samo pjesma, njegova neizmjerna karizma i vjera da sutra nikad neće prestati. Vječiti sanjar nemirnog duha, Petar Pan širokog osmjeha, a za mene samo tata. Živio je glazbu, živio je pjesmu i živio je za publiku. Glazba je bila njegova pozornica života kroz koju su se izmjenjivala godišnja doba – proljeće, ljeto, jesen i zima. I sve je to bio moj otac. Hvala vam puno“, rekla je u svom emotivnom govoru Akijeva kći Edina.
Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, ubrzo se s obitelji preselio u Skoplje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje. U Skoplju je bio član nekoliko sastava, između ostalog grupe Krvna braća, zatim grupe Vakum i onda grupe Tor, s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na BOOM Festivalu. Tu ga je prvi put na pozornici vidio Hus.
Sve ostalo je povijest.
Aki Rahimovski stigao je u Zagreb te, 1975. godine, u vremenima kada pojam ”rock pjevač” gotovo da nije uopće postojao kao kategorija i kada su se ljudi glazbom u pravilu bavili kao hobijem ili dopunskim zanimanjem. U tom času, s tek navršenih 19 godina, postao je prvi profesionalni rock-pjevač, izmješten iz komoditeta vlastitog grada i vlastite obitelji, svojevrsni ”gastarbajter”, egzistencijalno ovisan o tome hoće li svojim talentom, trudom i znanjem postati dovoljno uspješan kako bi se u toj novoj sredini i novom gradu snašao, uspio opstati i preživjeti.
Stigao je na zagrebački kolodvor s jednim kovčegom, jednim toplim i pomalo hrapavim glasom i jednim oceanom emocija, volje i energije. Muzikalan kakav je bio, usvojio je i zagrebački govor kao da je tu rođen, a u grad se nije samo uklopio, nego je ušao u uzak krug onih koji ga predstavljaju. Gotovo pola stoljeća kasnije nagrađujemo ga Porinom za životno djelo za neizmjeran doprinos hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi.
Njegov životni put bio bi odličan scenarij za jedan hollywoodski film, u kojem glavni junak kreće od nule i na kraju uđe u legendu. Bilo bi u tom filmu i uspona i padova, i suza i smijeha, i neuspjeha i euforije, svih onih emocija kroz koje prođe čovjek spreman povjerovati svojim instinktima, preuzeti rizik i upustiti se u životnu avanturu. Taj bi film, naravno, završio ”happy endom” jer glavni junak na kraju ostvari sve svoje snove, ali bi spretni hollywoodski režiser natjerao publiku i da se rasplače jer se istodobno s tim junakom moramo zauvijek oprostiti.
U ovoj kratkoj zabilježbi o Akijevu životu i karijeri teško je nabrojiti sve Valjkove pjesme koje je Aki otpjevao, a koje su ostavile neizbrisivi trag u našim životima i u povijesti hrvatske glazbe. Od ''Lutke za bal'' do ''Za malo nježnosti'', od ''Stranice dnevnika'' do ''Molitve'', pa ''Jesen u meni'', ''Vrijeme ljubavi'', ''Dođi'', ''Nemirno more'', ''A gdje je ljubav'', ''Zastave'', ''Sve još miriše na nju'', ''Ljubavna'' … pa do ''Ponovo'', zadnje pjesme koju je Aki snimio u životu. Svatko od nas na spomen Akija ili Parnog valjka složit će u glavi vlastitu top-listu pjesama uz koje smo se zaljubljivali, ženili se i rastajali, pjevali ih na tulumima i zabavama, uz koje smo skakali na koncertima.
Akijev je glas jedan od samo nekoliko onih koji su zaista činili neizbrisivi ”soundtrack” naših života. Generacije i generacije odrasle su, a neke i ostarjele uz pjesme, albume i hitove koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki. Osim što je bio veliki pjevač, legendarna je njegova scenska energija. Aki je nedvojbeno bio najveći frontman ikada viđen na ovim prostorima, a malo je takvih i u svjetskim razmjerima.
Tisuće održanih koncerata, od manjih klubova pa do najvećih dvorana, u kojima je Parni valjak postavljao i stalno podizao standarde koncertne produkcije, a na kojima je Aki svaki put ostavljao ”krv, znoj i suze” i ponajviše svoje veliko srce, sve se to ustvari pretvorilo u jednu veliku, neprekidnu, životnu turneju, započetu sredinom sedamdesetih, a naprasno zaključenu nedavno, pred kraj 2021. godine, posljednjim koncertom na kojem je Aki rekao publici: „Laku noć, volimo vas.“
Spletom nesretnih okolnosti ovaj se Porin dodjeljuje prekasno, no postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo ”post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. I tako ćemo svi zauvijek pamtiti ovogodišnjeg dobitnika Porina za životno djelo Akija Rahimovskog – kao preaktivnog, preuspješnog i premladog.
Jednostavno još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada.
VIDEO: Sestre Kardashian na crvenom tepihu Met Gale
