Kao božićno čudo u Hrvatskoj se može tretirati vijest da su političari ispunili dano obećanje ili donirali dio primanja. Ponekad se i to dogodi poput onoga što su ga kreirali europarlamentarci SDP-a. Njih petero, ispunili su obećanje dano u srpnju uoči odlaska u Bruxelles. Najavili su tada da će donirati dio plaće i mjesečno su izdvajali 10.000 kuna za zakladu Ana Rukavina te skupili 300.000 kuna. Iako će neki reći da je to jeftin populizam i da je lako njima jer mjesečno zarađuju 40.000 kuna, ovo je ipak svojevrsni presedan jer se u Hrvatskoj političari i državni dužnosnici teško odriču i kune za opće dobro. Na pozive da si smanje plaće, beneficije, uštede na autima i nepotrebnim troškovima u kriznim vremenima odbruse da bi takve mjere bile jeftin populizam, a uporno će, kada režu drugima ponavljati da građani moraju shvatiti u kakvim vremenima živimo te da trošimo više nego zarađujemo.
Može se rezati svima, ali samo je populizam ako se dirne u dužnosničke plaće i beneficije. Netko bi pomislio da je populizam nešto najomraženije u hrvatskoj političkoj praksi, ali on je omiljena igračka većine naših političara i dužnosnika kada treba u predizbornim kampanjama obećavati brda i doline, podilaziti biračima na najprimitivniji način. U svakodnevnoj javnoj komunikaciji i vladajući i oporba raspirivat će najniže ideološke strasti i služiti se demagoškim trikovima kako bi se domogli ili zadržali vlasti, a ništa ih ne košta. Raspirivat će najniže ideološke strasti kako bi se domogli vlasti. No kada se postavi pitanje o kresanje njihovih beneficija, onda prkose “jeftinom populizmu”. Bastion otpora takvom “populizmu” jest Sabor, a po uzoru na njih ponaša se i većina političkih dužnosnika na nižim razinama i politički uhljebi u raznoraznim institucijama i javnim tvrtkama.
Njihova štednja i rezanje nepotrebnih troškova ne bi, naravno, bio nikakav populizam nego društveno odgovorna i gospodarska mjera. Uostalom i da jest populizam, ovaj put im ne bismo zamjerili. Budući da bi uštede koje oni mogu napraviti rijetko tko vidio kao populistički potez, političari upravo zato rijetko za njime posežu. Zašto bi se odrekli beneficija kada tim činom rade ono što se od njih ne očekuje te će teško zbog toga dobiti koji glas više na idućim izborima. Bilo je i nekoliko svijetlih primjera proteklih mjeseci poput međimurskog župana Matije Posavca ili metkovskom gradonačelnika Bože Petrova, koji su svoje proračunske minuse odlučili rezati smanjenjem nepotrebnih troškova pa i plaća sebi i svojim podčinjenima, a ne dizanjem cijena komunalija.
Da su takve mjere nužne, pokazuje i odluka Požeško-slavonske županije. Tamo je nedavno odlučeno da će županu i 41 djelatniku županijske uprave, mahom zaposlenima po političkom ključu, plaće biti smanjene 10 posto. Odluku treba pozdraviti, ali ako znamo da su do sada na plaće trošili 29 posto izravnih prihoda Županije, a zakonski je maksimum 20 posto, morali su to učiniti i prije. I sada će trošiti 25 posto prihoda za plaće, što znači da su zapravo sebi trebali odrezati još malo iako će uštedjeti gotovo milijun kuna.
I dok politika odbija kresati svoje troškove ili se teškom mukom na njih odlučuje ,onih koji zarađuju za njihove plaće sve je manje. Nezaposlenih je više od 360 tisuća i svakim danom njihov broj raste. Nažalost, kod nas se politika još uvijek poistovjećuje s uhljebljenjem, a ne polugom za kreiranje razvoja i radnih mjesta kako bi u proračunima bilo što više novca, pa i za dobre i visoke političko-dužnosničke plaće. A nemati solidarnosti i socijalne osjetljivosti znači neopravdano trošiti više novca nego što su građani zaradili.
Volio bih znati koliko u humanitarne svrhe doniraju direktor-manageri stranih banaka u Hrvatskoj, telefonskih kompanija i sličnih krvopija sa ogromnim primanjima i po nekoliko puta većim od EU parlamentaraca.