U jeku rasprava o reformi mirovinskog sustava javnosti se podmeću i tvrdnje kako je isplata mirovina iz međugeneracijske solidarnosti zauvijek propala stvar te kako reformu treba radikalno okrenuti prema osobnoj štednji za mirovinu kao jedinoj garanciji da će hrvatski građani u budućnosti moći imati pristojnu penziju. Ni jedno ni drugo nije točno.
Sustav međugeneracijske solidarnosti, ili osiguranje od rizika nemogućnosti rada i privređivanja u starosti koje organizira država i za koje je država ultimativni jamac, nije propao sam po sebi, nego je u Hrvatskoj nakon 1990. godine upropašten zloporabama i isplatama osigurnine mnoštvu ljudi kojima ta osigurnina nije smjela pripasti.
U Hrvatskoj je 2011. (prema popisu stanovništva) živjelo oko 757 tisuća osoba starijih od 65 godina (kojima se rizik od nemogućnosti rada i zarađivanja ostvario) i ne bi bio baš nikakav problem da im 1,2 milijuna zaposlenih iz svojih bruto dohodaka solidarno isplaćuje pristojnu osigurninu za taj rizik. Ali, najprije je na taj izvor priključeno barem 350 tisuća ljudi mlađih od 65 godina, a potom su i premije osiguranja (doprinosi) umanjene za uplate u tzv. drugi mirovinski stup ili obveznu kapitaliziranu štednju za mirovine.
Zato osobe kod kojih se osigurani slučaj iz mirovinskog osiguranja ostvario danas više ne mogu dobiti primjerenu osigurninu, tj. penziju. Ali, dogodilo se i nešto još gore. Vidjevši da od osiguranja koje je organizirala država neće moći dobiti osigurninu koja će zaista pokriti njihov rizik, mnogi osiguranici ne žele plaćati državno mirovinsko osiguranje.
Svi koji to mogu ne isplaćuju si stvarno zarađen bruto dohodak, nego neku malu ili čak minimalnu plaću, a s njom i malu ili minimalnu premiju mirovinskog osiguranja, a veći dio zarade izvlače kroz oblike koji ne podliježu obveznom izdvajanju za međugeneracijsku solidarnost.
Kapitalizirana štednja, ili izdvajanje iz bruto plaće za drugi mirovinski stup, uvedena je, pak, kako bi se ljude prisilno naučilo da štede za mirovinu, pod pretpostavkom da u socijalizmu to nisu mogli naučiti sami.
No, ta je štednja vrlo rizična. Većinom se ulaže u hrvatske državne obveznice s visokom vjerojatnošću ogluhe (s rejtingom “smeća”) te u dionice hrvatskih poduzeća koje su ili nelikvidne (ne mogu se kupovati ili prodavati u većoj količini, a da se time ne utječe na njihovu cijenu), ili su izložene velikom riziku od burzovnog balona i sloma (sjetimo se 2009. godine).
Moguće rješenje bilo bi da se mirovinska štednja više ulaže izvan teritorija RH, ali to je ekonomski i politički neprihvatljivo. Naposljetku, i privatna štednja ima implicitnu državnu garanciju: ako propadne, ili bude nedovoljna, opet će država mirovinskim štedišama morati osigurati preživljavanje.
Sve nam to govori da vlasti najprije trebaju javni sustav mirovinskog osiguranja ponovo učiniti održivim, primjerenim i poželjnim, a tek potom pomoći građanima da i sami štede za starost. Mirovinski investicijski fondovi pritom mogu i trebaju biti samo jedan od oblika štednje.
Mirovine (za razliku od plaća) bi sve trebale biti jednake (uz varijaciju ovisno o duljini radnog staža). Jeli neki građevinski radnik koji je radni vijek proveo u prašini, vlagi, vručini zaslužio manju mirovinu od nekog tko je cijeli radni vijekk sjedio u klimatiziranom uredu . naravno da nije. svima jednake mirovine!