Bilo je to sedamdesetih godina 19. stoljeća, kad je u Rusiji borba revolucionara protiv vlade dostigla vrhunac. Tom rečenicom počinje pripovijetka “Božansko i ljudsko” Lava Tolstoja. Pronašao sam je u depou zagrebačke Knjižnice Božidara Adžije.
Stara je to knjiga, peta iz ciklusa “Lav Tolstoj: Pripovedačka dela u osam knjiga”, izdana u Beogradu, a tiskana u Zagrebu, na ćirilici, 1934. godine, u prijevodu Milete Jakšića i Nikole Nikolajevića. (Bilježim za sebe podsjetnik da nabavim knjigu “Sudari Milete Jakšića” objavljenu 2005. u Novom Sadu koja donosi korespondenciju ovog srpskog pjesnika i prevoditelja, među ostalima i s njegovim kolegom prevoditeljem Nikolajevićem, ali i cijelom plejadom velikih suvremenika, od Laze Kostića i Alekse Šantića, do Julija Benešića, Ive Andrića i Matoša.)
Stare knjige nude razne zanimljivosti i uzbuđenja, među kojima znaju biti i tragovi prethodnih čitatelja, poput tiskane “Opomene pred tužbu” poslane poštom “drugu G. I.” na adresu Studentskog doma Nina Maraković, koju je on vratio u knjižnicu skupa s knjigom. Tajim mu identitet samo zbog onih budala kojima je danas sumnjiv svatko tko je ikada išta čitao, a kamoli Tolstoja na ćirilici usred Zagreba. Zbog ovakvih knjiga ponekad knjižnicama ponudim nagodbu: ja njima nekoliko novih, a oni meni u trajno vlasništvo ovu staru koju ionako nitko više ne posuđuje. U ovom slučaju to neću učiniti zbog prethodnog čitatelja koji ju je, prema listiću s datumima posudbi, lani posudio nakon što je trideset godina mirovala na polici.
Možda za koje desetljeće Hrvatska televizija opet prikaže genijalni film braće Taviani “Sveti Mihovil je imao pijetla”, pa netko opet poželi pročitati Tolstojevu pripovijetku prema kojoj je napisan scenarij. Neka mu se nađe. Dakle, idite u knjižnice gdje ćete sresti likove poput Anatolija Svetloguba, mladog vlastelina iz Tolstojeve priče kojem je tih revolucionarnih sedamdesetih godina 19. stoljeća proradila savjest pa je najprije osuđen na smrt vješanjem, a onda ipak pomilovan i bačen na dugogodišnju robiju.
Naime, kako piše Tolstoj u Jakšićevu ili Nikolajevićevu prijevodu, “još od svoga detinjstva on je, kao bogat čovek, nesvesno osećao neistinitost svoga isključivog položaja, mada se trudio da uguši u sebi tu svest. Kad bi došao u dodir sa bedom prostoga naroda, pa čak i kad je bio veoma veseo i raspoložen, njega bi često obuzimala griža savesti zbog tih ljudi, bog tih seljaka, staraca, žena i dece, što su se rodili, odrasli i umirali, a nisu poznali sve one radosti koje je u tolikoj meri uživao, pa ih ipak nije cenio. Ali, oni se nisu oslobodili svoga mučnog rada i svoje nevolje ni onda kad je svršio univerzitet i pokušao da se oslobodi grižnje savesti, pa je u svome selu osnovao primernu školu, zadrugu za nabavku namirnica na veliko i utočište za nemoćne starice i starce. (...) Osećao je da mu život i rad nisu ispravni, i da u njegovu životu i radu ima nečega što je loše i što je u moralnom pogledu nepristojno.”
Tolstojev junak posvetio je zato život i imanje poučavanju i prosvjećivanju seljaka ne bi li u njima probudio svijest o vlastitoj vrijednosti i pravima kao i volju da se za njih bore. Međutim, u tom je nastojanju naišao na dvije neočekivane prepreke. Prva je bila ravnodušnost “većine prostog naroda” prema njegovim proglasima. Ali, na tu prvu prepreku, narodnu ravnodušnost, “Svetlogub se slabo obazirao, jer ga je suviše uzbuđivala druga: besmisleni i oštri progoni od strane vlasti”. Fascinantna je daljnja sudbina Tolstojeva Anatolija Svetloguba, odnosno Giulija Manierija braće Taviani. Preporučujem vam i knjigu i film i vraćam se u naše vrijeme s konstatacijom da je povijest prevagnula na stranu vlasti koja ovdje kod nas više ne poseže za “besmislenim i oštrim progonima” jer je mnogo uspješnija u postavljanju one prve prepreke pred svakog bundžiju i revolucionara.
Čini se da je ravnodušnost “većine prostog naroda” još dublja od one među kmetovima carske Rusije. Ne boji se ova vlast baš nimalo da bi bilo koji njezin postupak mogao izazvati iole ozbiljniji gnjev naroda. Doduše, u tom narodu svako malo negdje provali nasilje, ali jednih prema drugima. Stradaju djeca, stradaju žene, ubija se socijalne radnike, koljemo se međusobno, a vlasti ne pada ni vlas s glave. Državno nasilje je verbalno i perfidno se distribuira odozgo među narod, s krajnjim prezirom i omalovažavanjem.
Tako hrvatska predsjednica ovih dana reče za švicarsku televiziju da je izvjesna količina nasilja potrebna i nužna u odvraćanju ilegalnih migranata koji nasrću preko granica Hrvatske i Europske unije. Pokušala je u svoje obrazloženje uplesti i Švicarsku, ali švicarski novinar nije bio impresioniran. Prilog s njezinim izjavama završio je hladnom rečenicom, ne komentarom, nego činjenicom: “Prema svim međunarodnim zakonima tjeranje ilegalnih migranata natrag u drugu zemlju preko granice bez ikakvog postupka ilegalno je i zabranjeno”.
Kako građani ne bi pomislili da im je vlastita država najveći neprijatelj, većina država u obranu ponudi im neke druge neprijatelje. Predsjednica nudi ilegalne migrante, a ministar Kuščević ljevičarske i općenito političke aktiviste, feministice koje bi izbacile vjeronauk iz škole, Sorosa, političku opoziciju kao takvu i sve medije koji su im sredstvo. Premijer mu je dao za pravo prihvaćajući njegovu ostavku na državnu i stranačku funkciju ne kao poniznu ispriku javnosti, nego zato da silno sposobnog ministra, Vladu i cijeli HDZ zaštiti od štete koju svima njima čini upravo ta javnost. Nema među njima nijednoga koji bi osjetio “da u njegovu životu i radu ima ičega što je loše i što je u moralnom pogledu nepristojno”. Davanje ostavke pretvorili su u plemenit čin samožrtvovanja. Još samo nedostaje da se svečani ispraćaj s jedne funkcije na drugu obilježi i ponekim visokim odlikovanjem. Vlasti više ne treba represija, umjesto toga jedni druge sami progonimo i ubijamo, sve dalje od spoznaje tko nam je jedini stvarni neprijatelj.
..ima i brana pofuk dosta istomišljenika..posebno u bg filharmoniji,sramota vl zvana pofuk..pljuc..