Simpatična urbana djevojka gura i vozi bicikl od pothodnika kraj Glavnoga kolodvora do Nacionalne i sveučilišne knjižnice govoreći, a na nekim mjestima i vrišteći: „Izbori, joj…meni su svi isti…ti političari…mislim, ja furam…zdrav život…a oni baš i nisu…ne znam…što ja njima mogu dati?... Oni imaju sve, ono...sve!!! Mogu im dati…taj jedan, jedini mali…Glas!...Glas!...A da ga ipak…nekome dam? Onima koji…nešto rade…Za HNS, jer oni su manje isti.“ To nije sinopsis televizijskoga spota iz kampanje koja je počela ovih dana, nego iz političkog marketinškog uratka koji se emitirao prije 16 i pol godina. I to veoma zapaženoga: rezultati ankete Fakulteta političkih znanosti provedene u studenom 2003. na reprezentativnom uzorku građana pokazali su da je četvero od desetero ispitanika konkretnim odgovorom na pitanje „Koji ste posebno zanimljiv spot neke stranke u posljednje vrijeme uočili na televiziji?“ istaknulo baš taj oglas. HNS je u jesen 2003. takvim apelima u svoju korist (osvojio je deset saborskih mandata, najviše u svojoj povijesti) okrenuo oporu percepciju mnogih građana, prisutnu osobito kod mladih, da se političari prema svojim oskudnim sposobnostima, slabim učincima, nemoralnim postupcima te drugim nedostacima i greškama međusobno i ne razlikuju.
I na početku ovogodišnje kampanje narodnjaci, ovaj put na jumbo plakatima, poručuju slično kao u opisanom spotu - „Hrvatska se voli radom“. Ali to više nije onaj stari HNS: ta se stranka iz razdoblja kad joj je predsjednica bila prvakinja hrvatske demokracije Vesna Pusić drastično razlikuje od aktualnoga izdanja opterećenoga unutarnjim raskolom te ciničnim konvertitstvom i neugodnim aferama. Na obrazlaganje tih razlika ne treba više trošiti misaoni napor autora te vrijeme i strpljenje čitatelja. Ali itekako ima smisla uzeti političku dijagnozu (svi su politički akteri isti), pa i za to vezanu terapiju (unatoč takvom neraspoloženju treba izaći na izbore i glasati za aktera koji se u nečemu važnom barem malo razlikuje od suparnika), izraženu u opisanom spotu kao uvod u analizu opadanja izborne participacije u suvremenoj Hrvatskoj.
Odjavili se iz politike
Da se navedena dijagnoza u posljednjih 16 i pol godina ne samo zadržala, nego i ojačala utjecaj među građanima, najzornije pokazuje sunovrat participacije na najvažnijim izborima. Podaci prema kojima je i ne tako davne 2000. na parlamentarne izbore u Hrvatskoj izašlo 73,7 posto građana s pravom glasa dok je 2016. odaziv na iste izbore bio za gotovo trećinu manji (52,6 posto) zorno razotkrivaju dubinu i ozbiljnost toga pada. Kod nas je veoma rašireno nepovjerenje građana u stranke i vodeće političke institucije, što potvrđuju rezultati istraživanja. Ako su izbori „krvotok demokracije“, kako su ustvrdili američki politolozi L. LeDuc, R. G. Niemi i P. Norris, može se konstatirati kako su arterije toga krvotoka u Hrvatskoj već dulje vrijeme jako zakrčene.
Zbivanja obilježena „zarobljavanjem države“ u posljednje tri i pol godine, kada je iz Vlade najviše zbog korupcijskih afera i zlouporaba moralo otići čak 14 od 21 ministra, a gadarije su prisutne i u drugom i trećem „ešalonu“ državne i lokalne vlasti koji čine i pojave poput bivše državne tajnice Josipe Rimac, dodatno povećavaju tu zakrčenost.
Održavanje, a posebno širenje takve bolesne demokracije može dovesti do teških posljedica, u koje bi zasigurno spadala i situacija da se Sabor, a time i Vlada, formira na temelju glasanja manje od polovine birača. Zastupnici bi se u tom slučaju birali na osnovi volje manjine građana, u kojoj bi dominirali često dominantno interesno-klijentelistički motivirani te – uglavnom najuže povezano s time - povijesno-ideološki ogrezli članovi i simpatizeri pobjedničke stranke. Slabljenje izbornoga i političkoga sudjelovanja nije endemska pojava u Hrvatskoj; u posljednje vrijeme “ruvinano” stanje predstavničke demokracije u nekim drugim zemljama, naročito velikima na zapadu, i kod nas utječe na poredak koji bi idealno trebao biti „vladavina naroda, od naroda i za narod“ (Abraham Lincoln).
Thomas Meyer britko je analizirao različitost motiva onih koji su se neizlaskom na izbore i na druge načine „odjavili“ iz politike. U klasifikaciji (motiva) tih građana, koju je njemački politolog iznio u studiji „Pronalaženje političkog“, za raščlambu tegoba demokracije u Hrvatskoj napose je važan opis skupine koju je nazvao „zasićeni“. Prema Meyeru, kod takvih je građana izvorni interes za političkim sudjelovanjem zbog razočaranja ustupio mjesto zlovolji prema svemu što je povezano s politikom; oni znaju da su stranke i drugi aspekti politike neizbježno važni za njihove živote, ali „od toga više ne očekuju ništa dobro i skloni su neprijateljstvu prema službenoj politici, što je povezano s odbijanjem da se uopće još upuštaju u argumente, informacije i detalje koji su suprotni njihovom stavu. U njih prevladavaju pripisivanja krivice, bijes, traženje žrtvenih jaraca, a nerijetko i naivna očekivanja spasa“. Meyer ističe da bi se ti „zasićeni“ mogli ponovo pridobiti za politiku, ali samo ako ona uspije efikasno i uvjerljivo riješiti ekonomske i društvene probleme. Uvidi hrvatskih politologa i drugih znanstvenika u fenomen slabljenja sudjelovanja građana u izborima uglavnom su podudarni s navedenim tezama Thomasa Meyera. Uz ostalo je politički psiholog Ivan Šiber, na temelju rezultata empirijskoga istraživanja, još 2005. ustanovio kako naročito važan razlog nesudjelovanja na izborima u Hrvatskoj ponajprije treba sagledati u „razočaranju koje dovodi do apatije“ koji se može objasniti „određenim raskorakom između polaznih očekivanja i svakodnevnog iskustva što ga ta očekivanja nisu potvrdila“.
Šiber je iznio očekivanje da će se jaz između očekivanja i mogućnosti s vremenom smanjivati kako kod nas bude sazrijevala politička kultura koju zahtijeva demokratski poredak te da će time „i sama politika izgubiti onu opću važnost i emocionalnu zasićenost koja u situaciji neispunjenih očekivanja često dovodi do apatije i pasivnosti“. Na žalost, u posljednjih desetljeće i pol demokratska politička kultura u Lijepoj Našoj ipak nije dovoljno sazrela, a razočaranje političarima i politikom, izgleda, sve je izrazitije. Vodeći politički akteri snose najveću krivnju što je demokracija ostala bez demokrata, a to se dramatično izražava u opadanju izbornoga sudjelovanja. Uoči izbora oni često pozivaju građane da dođu na birališta, ali se pritom dominantno obraćaju članovima stranaka koje predvode i svojim simpatizerima.
Ni dosadašnji nositelji najviših dužnosti, s izuzetkom Ive Josipovića koji se kao predsjednik trudio oko snaženja političke participacije, nisu se baš pretrgli u podizanju jedara demokracije. Poglavito je u tom smislu štetna izjava Zorana Milanovića u kojoj on ističe kako razmišlja hoće li uopće glasati na parlamentarnim izborima, i to zbog toga što ne želi da njegov glas presudi (?!) i da se ne dovodi u situaciju da nekome govori za koga je glasao (?!). Predsjednik Republike, naime, mora svojim primjerom svjedočiti vrijednosti demokracije i pokazivati da jako drži do njene ključne institucije – izbora (neki građani posljednjih dva tjedna ovako razmišljaju: ako Milanović neće izaći na izbore, onda neću ni ja).
Tomislav Klauški 22. svibnja opravdano je upozorio: “Građani su ionako zgađeni politikom i strankama, zadnji saziv Hrvatskog sabora narugao se biračkoj volji građana, a apstinencija od izlaska na izbore povećava se i time smanjuje legitimnost izbornog pobjednika. I umjesto da predsjednik Republike svojim primjerom poziva građane da izađu na birališta, on kaže da ne bi išao glasati“. Nakon održavanja izbora našim istaknutim političarima odaziv građana na izbore, izgleda, nije ni „zadnja rupa na svirali“. Tek rijetki među njima komentiraju taj odaziv i izražavaju nezadovoljstvo time što je nizak i sve niži; kad su na vlasti i ne predlažu reformu izbornoga sustava kojom bi se unaprijedile veze između zastupnika i njihovih birača (malo tko kod nas uopće zna ime i prezime „svoga“ zastupnika), kako-tako uravnotežila „težina“ glasova u različitim izbornim jedinicama koje se uglavnom jako razlikuju prema broju birača te prevladale ostale strukturne teškoće izbornoga sustava kod nas.
Odgovornost za slabašnu izbornu i drugu političku participaciju ipak nije samo na političarima, nego i na novinarima i drugim akterima političke komunikacije. Da je tome tako, i osobno svjedočim slijedom iskustva vezanoga uz izborne emisije na različitim televizijama u kojima sam sudjelovao: na prvo pitanje voditelja koje se baš uvijek izravno odnosi na (ne)uspjeh najistaknutijih lista i kandidata, uvijek reagiram iznoseći svoje mišljenje o krucijalnom aspektu demokracije – odazivu na birališta. Bolje da propadne selo nego običaji – upečatljiva je narodna poslovica. U određenom smislu suglasan sam s njezinom porukom: selo (naselje, grad, država) može se ponovno izgraditi ako pripadnici zajednice i dalje drže do važnih običaja. Već tri desetljeća temeljni je običaj ove države demokracija. A nje u pravom smislu nema ako gotovo polovina građana na dan izbora ostaje kod kuće ili se ne vrati na vrijeme s izleta, a baš je takva situacija kod nas danas. Logika „svi su isti“, iako naizgled potkrijepljena društveno štetnim ponašanjem mnogih koji se popnu na državnu i lokalnu vlast, zapravo je neosnovana. I to ne samo zbog stare istine da u ovom dinamičnom svijetu ne postoje dvije iste pojave i dvije iste osobe. Unatoč različitim nedaćama i opačinama, u Hrvatskoj je na različitim razinama vlasti bilo, i još uvijek ima sposobnih i poštenih upravljača. A na ovim izborima kandidirat će se neki novi akteri, od kojih neki, sudeći prema njihovu profesionalnom i javnom angažmanu, zaslužuju šansu. Takvih je znatno manje kod velikih stranaka, ali i na te izborne liste se upravo probijaju pojedini novaci u visokoj politici, dokazani stručnjaci i javni djelatnici, primjerice Vili Beroš. Svježa krv pak najviše dolazi posredstvom srednjih i manjih stranaka, koje se posljednjih tjedana natječu u privlačenju nekih istaknutih javnih osoba: Most, Domovinski pokret, Stranka s imenom i prezimenom, platforma Možemo i neke druge i na taj način pokušavaju osvojiti što više mandata.
Razbijanje glava
Koliko i kako će se ti novaci promijeniti ako uđu u Sabor? Odgovor na to važno pitanje određen je ne samo njihovim karakterima, nego i motivima slijedom kojih su se odlučili ući u političku arenu. Građani ipak ne bi trebali previše „razbijati glavu“ o tome (imat će vremena za to u razdoblju nakon izbora), nego bi prvo trebali u sljedeća četiri tjedna nadasve pažljivo slušati i gledati političke aktere te se naposljetku razborito opredijeliti, i to ponajprije na temelju njihovih programa i prijedloga za politike suzbijanja problema ove zemlje i unapređenja njena razvoja. A onda valja 5. srpnja izaći na izbore i kandidatima, a poglavito novima, mentalno prići uzimajući u obzir misao Ive Andrića: „Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rđavo; ko ništa ne vjeruje, još gore“. Završavam ovaj tekst apelom koji je Terrence Floyd, brat Afroamerikanca Georgea kojega su usmrtili bijeli policajci, iznio 1. lipnja pred mnoštvom prosvjednika u Minneapolisu: „Trebate prestati misliti da vaš glas nije važan. Izađite na izbore, i to ne samo na predsjedničke, nego na sve izbore. Educirajte se, znajte za koga glasate. Tako ćemo ih pobijediti – promijenimo sve. Ne čekajte da vam drugi kažu tko je tko, znajte za koga glasate i tako ćemo pobijediti.“ Nada doista umire zadnja; treba se samo ufati u to da demokracija ne izdahne prije nje.
