Nije svugdje proruska pobuna bila tako uspješnom kao što je to bio slučaj u Donjecku i Lugansku. Sredinom svibnja, istodobno s ta dva velika istočnoukrajinska grada, u Mariupolu, metalurškom gradu na obali, izbili su nemiri po sličnom principu. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Tisuće nenaoružanih metalskih radnika izašlo je na ulice – protiv separatista. Isto kao što su se pojavili, proruski prosvjednici su nestali. Grupe metalaca Metinvesta, jedne od najvećih ukrajinskih rudarskih i metalurških kompanija, zajedno s policijom počele su rušiti barikade. U jeku vojnih poraza ukrajinske vojske, to je za novu vlast te zemlje bilo dobrodošlo osvježenje. Isto se namjeravalo napraviti i drugdje, ali nije uspjelo upravo u rodnom Donjecku Rinata Ahmetova. Vlasnik Metinvesta Ahmetov, naime, najbogatiji je Ukrajinac s imetkom većim od 13 milijardi dolara. Njegov holding zapošljava oko 300.000 ljudi, on posjeduje nogometni klub Šahtar iz Donjecka te jedan od najskupljih stanova u Londonu. Svaki dan u podne u njegovim pogonima sirena se oglasi na tri minute u znak otpora prema separatizmu, što radnici poštuju stajanjem.
Ahmetov se nalazi u nezavidnoj poziciji. Aktivno je podupirao vlast svrgnutog predsjednika Viktora Janukoviča, u početku prosvjeda stajao je sa strane, da bi odjednom preko svojih radnika preuzeo aktivnu ulogu protiv separatizma. Zašto je to učinio, nije nikome posve jasno. Neki tvrde da je Ahmetov procijenio kako jedinstvo Ukrajine znači i očuvanje njegova golemog bogatstva. Ipak, zbog svojeg je nejasnog stava zaradio kritike i jedne i druge strane pa tako prorusi tvrde kako njegove medijske kuće rade protiv njih, a Ukrajinci kako je previše odugovlačio s izborom strane jer da se uključio ranije, ne bi bilo ovoliko žrtava. No, da bi zadržao svoje radnike dalje od separatista, povećao im je plaće 20 posto, a daje i dnevnice od 25 dolara onima koji patroliraju s policijom. Ta, praktično, Ahmetovljeva privatna policija broji dvije tisuće ljudi, a patrolira i u mjestima u ratnim zonama. Rizik da u gradovima poput Mariupola stane proizvodnja, nešto što se nije dogodilo ni za vrijeme nacista, ne dolazi u obzir.
Utjecajni i nakon sukoba
No, šefu Šahtara nije uopće lako. Došao je pod istragu Porošenkove vlasti zbog optužbi kako plaća pobunjenicima da ne diraju njegove pogone. Pojavile su se i glasine kako on plaća pobunjenički bataljun Vostok kojim zapovijeda Oleksandr Hodakovski koji je bio zapovjednik specijalne jedinice Alfa ukrajinske tajne službe u Donjecku. No, prošli tjedan objavljivane su vijesti kako su na Ahmetovljeve pogone ipak počele padati granate. Zato Igor Kolomojski, drugi ili treći najbogatiji Ukrajinac, dobro zna na čijoj je strani. Političke je stranke pomagao preko svojih medijskih kuća jer, kako tvrdi, to je puno efikasnija pomoć od financijske. U oči šire javnosti Kolomojski, koji ima i ciparsko i izraelsko državljanstvo, došao je kada je iznio plan kako na 1800 km dugoj granici s Rusijom treba izgraditi elektrificiranu ogradu. Za guvernera Dnjepropetrovske oblasti imenovao ga je u ožujku ove godine u to vrijeme službujući ukrajinski predsjednik Oleksandr Turčinov. Kolomojski financira nogometni klub Dnipro novcem svojeg, neki tvrde, i šest milijardi dolara vrijednog bogatstva koje ostvaruje iz različitih biznisa. Kada je biznismen, poznat i po tome što u svojem uredu drži akvarij s morskim psima, preuzeo kao guverner vlast u Dnjepropetrovsku, počeo je financijski pomagati slabo opremljenoj i uvježbanoj ukrajinskoj vojsci opremanjem logistike. Međutim, ponudio je i nagradu od 10.000 dolara za svakog uhvaćenog naoružanog separatistu.
Brojni mediji potvrđuju da upravo Kolomojski financira i dobrovoljačke jedinice od kojih neke, barem tehnički, spadaju pod službenu ukrajinsku komandu. Radi se o oko dvije tisuće boraca i još nekih 20 tisuća u rezervi. Navodi se da je Kolomojski na opremanje bataljuna Dnjepr-1, Dnjepr-2, a vjerojatno i Donbasa, Aidara i Azova, navodno potrošio deset milijuna dolara. Održavanje tih jedinica stoji ga još deset milijuna dolara mjesečno. Navodi se kako je uz pomoć te vojske proširio svoj utjecaj i izvan granica povjerene mu pokrajine prema pobunjenim oblastima. Bataljun Donbas, koji s Dnjeprom-1 djeluje u okolici Donjecka, broji 800 ljudi. Zapovijeda mu Semen Semenčenko, no to je ratni alias zapovjednika koji još nije otkrio svoje lice, a vjeruje se kako se radi o Rusu s iskustvom sovjetskih specijalnih postrojbi, a koji je završio – filmsku umjetnost. Semenčenko je u ukrajinskim medijima slavljen kao heroj. No, postoje strahovi kako bi ljudi poput zapovjednika Donbasa mogli zadržati značajan utjecaj i nakon sukoba. Naš poznati stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila potvrđuje kako će oni koji su sada na prvim linijama imati velik utjecaj i na budućnost sigurnosnog sektora u Ukrajini.
– Ukrajinska vojska nije bila spremna za protupobunjeničku borbu, oni su se sve ove godine spremali za ulazak u saveze. Dobrovoljačke jedinice sada su glavni faktor, ističe Cvrtila te nastavlja kako su te postrojbe isključive u svojim razmišljanjima i gotovo uopće ne misle o političkom poretku.
Foto: Reuters/PIXSELL
– Oni neprijatelja, koji je za njih jasno definiran, gledaju jednoznačno, kao nekoga koga treba poraziti kako na bojnom polju tako i kasnije, u miru – objašnjava. Bataljun Aidar sa svojih 500 ljudi bori se u okolici Luganska, a u središtu je pozornosti zbog tvrdnji da je praktično uništen, pa onda da su imali zapovijed da pucaju po ruskom humanitarnom konvoju, dok su optužbe za kršenje ljudskih prava stalne. Na ruski se konvoj nije pucalo, no potvrđeno je kako je bataljun pretrpio teške gubitke. No, ako je doista točno da Kolomojski financira i bataljun Azov, onda je riječ o povijesno nevjerojatnoj situaciji jer Azov čine borci ekstremno desnog uvjerenja, članovi Desnog sektora i aktivisti s Maidana. Simboli su im neonacističko crno sunce te wolfsangel, inačica svastike. Objavljivano je i kako je u njihove redove stupio i poznati švedski rasist, profesionalni snajperist Mikael Skilit. Smješteni su u nekadašnjoj Janukovičevoj rezidenciji, te ipak ostvarili i neke značajnije vojne uspjehe. Tvrde da nisu naudili nijednom civilu, a službeni stav ukrajinskih vlasti jest da je svatko tko uzme oružje u ruke heroj, a njegova su politička stajališta njegova stvar. Oni su samo za Ukrajinu, protiv Rusije, prije svega Putina, ali i protiv Europske unije koja, kako kažu, Ukrajini ne treba.
Strelkov za Armiju Novorusije
– Pripadnici nekih ekstremnih skupina iz Europe doista ratuju u Ukrajini, a u takvom sukobu one dugoročno mogu biti destabilizirajući element. Često se financiraju uz pomoć kriminalnih aktivnosti, a vjerojatno će i poslije rata nastaviti kontrolirati carinu, uvoz i trgovinu oružjem – ističe Cvrtila. Sve to zajedno bilo je dovoljno da izazove bijes i same Rusije. Rusi su za Kolomojskog izdali uhidbeni nalog, a prikupljaju i dokaze za međunarodnu optužnicu jer su jedinice koje on financira, prema njima, odgovorne za oko 1500 slučajeva otmica, pljački, nečovječnog postupanja... Poslovnice njegova Privat Banka u područjima koja drže prorusi opljačkane su i spaljene. Bataljune Kijev-1 i Kijev-2, prema nekim izvorima financira gradonačelnik Kijeva, nekadašnji boksač Vitalij Kličko. Na čelo harkovske oblasti izabran je Igor Baluta, član stranke Julije Timošenko. No, usprkos tome što je na sam dan njegova imenovanja na zgradu gradske uprave izvješena ruska zastava, Baluta je uspio ostaviti Harkiv izvan domašaja separatista. No, ipak je organizirao dva dobrovoljačka bataljuna. Borce bataljuna Ukrajina i specijalnog voda Šahtersk organizirao je nekadašnji novinar, vođa Radikalne stranke i predsjednički kandidat Oleg Ljaško koji se na izbornim plakatima predstavio u tradicionalnoj odori ukrajinskog seljaka s vilama u rukama. Jedinice od stotinjak ljudi sumnjiče se za ubojstva i nezakonita hapšenja, od kojih je neka sam Ljaško objavio na svojim internetskim stranicama.
Ipak, trenutačno najutjecajniji ukrajinski oligarh s istodobno najvećom vatrenom moći jest predsjednik Petro Porošenko. Ukrajinski kralj čokolade težak je milijardu dolara. Politička karijera traje mu 15 godina i također je ispresijecana kontroverzama. No, Porošenko ima i najveću TV kuću u Ukrajini koja je počela prenositi događaje na Maidanu kada je na njemu bilo tek 2000 prosvjednika. To mu je vraćeno predsjedničkim mandatom te je uz pomoć izvana uspio podići slabašnu ukrajinsku vojsku sa šest na 40.000 vojnika. Za Krim je bilo prekasno, za ostala područja ne. Porošenko je ishodio i prijevremene parlamentarne izbore kako bi se distancirao od političkih ekstremista poput Ljaška te osigurao kontrolu nad jedinicama koje se ogorčeno bore na istoku Ukrajine. Uz to što su loše opremljeni, Ukrajinci se moraju boriti protiv vrlo opasnog protivnika. U redovima separatista prekaljeni su veterani ruskih sukoba u regiji poput Čečenije, moldavskog Transdnjestrovlja ili Gruzije. Da je doista riječ o ljudima sa širokim vojnim znanjem, vidi se i po zahtjevnosti operativno-taktičkih zahvata u borbama koje, kako kaže analitičar portala obris.org Igor Tabak, ne bi bilo moguće izvesti bez kudikamo većeg broja žrtava.
– Proruska manjina tamo je velika pa su se tako snašli i u pitanju zapovijedanja. Očita je i pomoć sa strane – kaže Tabak.
Do nedavnog prevrata u vlasti pobunjenika glavni je vojni strateg u njihovim redovima bio Igor Girkin zvan Strelkov, a sada je dobio zadatak da od niza polupovezanih postrojbi formira vojsku, koja bi se zvala Armijom Novorusije. Strelkovljevo mjesto ministra obrane preuzeo je Vladimir Kononov zvani Car, koji sada vodi veliku jedinicu od oko 3500 ljudi naziva Kalmius, što je staro ime za Mariupol. Kononov je rodom iz Luganska, a u civilnom je životu trener džuda. Puno je živopisniji Igor Bezler zvan Bes, odnosno Demon. Bezler je navodno Nijemac po ocu, umirovljeni potpukovnik ruske vojske, koji je službovao u Afganistanu i Čečeniji i sudjelovao u operaciji preuzimanja Krima. Bezler je loša vijest ne samo za Ukrajince nego i za proruse. Sumnjiči ga se za nečovječno postupanje prema zarobljenicima, a sam se hvali kako pripadnike ukrajinskih dobrovoljačkih bataljuna ubija na mjestu. Ukrajinske vlasti tvrde kako Rusi čine oko polovicu sastava separatističkih jedinica. Aleksandar Zaharčenko, lider prorusa, to opovrgava, no tvrdi da Igor Girkin uobličava vojsku od 20.000 ljudi, kojih je na početku bilo 7000. U redovima i jedne i druge strane bore se brojni strani plaćenici. Plaća unajmljenih vojnika, na obje strane, iznosi dvije do tri tisuće dolara tjedno.
– Ali, u ratu uvijek je bolje osloniti se na regularnu vojsku. Infrastruktura i logistika su bolje. Moral u plaćenika drastično pada kada nastupe ozbiljniji gubici – kaže Igor Tabak.
u Mariupolu, metalurškom gradu na obali, izbili su nemiri po sličnom principu. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Tisuće nenaoružanih metalskih radnika izašlo je na ...ahahaaa a sto se dogodilo, eno cvile ko pacovi, ukopavaju se okolo drze se za ruke sa parolama zaustavite rat, pjevaju pjesmice, ahahaaa prpa im ovi prorusi trebaju uci svaki tren, eto sta se dogodilo,