Prve mjesece braka obično pamtimo po romansama i lijepim uspomenama. A po čemu ćemo pamtiti prva tri mjeseca zajedničkog života Hrvatske i Europske unije? Po svemu sudeći, uglavnom po sukobu hrvatske Vlade i Europske komisije. Taj besmisleni spor, koji je nastao kao posljedica nerazumijevanja europskih pravnih standarda, inata premijera, lobiranja utjecajnih pojedinaca iz bivšeg režima i brzoplete poslušnosti saborske većine, prouzročio je dugotrajne posljedice za imidž i položaj Hrvatske u ovoj zajednici. Koliko god neki pokušavali minimalizirati posljedice ove prepirke, činjenica da nas je potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding barem desetak puta pred svjetskom javnosti pozvala na odgovornost i poštivanje dogovora, a najmoćnija žena Europe Angela Merkel čak na svojoj pobjedničkoj konferenciji za novinare apostrofirala kao državu koja je iznevjerila europska očekivanja, trebala bi nas zabrinuti. U pravu je premijer Milanović kad kaže da Europljane pretjerano ne zanimaju ni Perković ni razlozi nadmudrivanja s Europskom komisijom. Jasno, to zanima novinare i političke dužnosnike koji prate Hrvatsku. Međutim, ne možemo pobjeći od toga da je šteta učinjena i da nam je imidž narušen, ne samo u političkim krugovima nego i među običnim ljudima.
Izgubljen kredibilitet
Nedavno sam boravio u Engleskoj i ostao prilično zatečen kad mi je tamošnji kolega na marginama jedne konferenciji dobacio kako imaju pravo oni koji su govorili da se Hrvatska ne razlikuje od ostatka Balkana iako su je pojedini lobisti među europskim političarima posljednjih godina prikazivali naprednijom, odgovornijom i demokratskijom. Suprotstavio sam se i rekao da ne može donositi zaključak na temelju jednog slučaja. On je priznao da nije pretjerano upućen u spor Hrvatske vlade i Europske komisije, ali svi koji iole prate vijesti znaju da je Hrvatska nešto potpisala, a potom nekoliko dana prije ulaska u EU jednostrano promijenila dogovor. – Dakle, muljali ste cijeloj Europi. Balkanci sve potpisuju, a onda se toga ne drže. Jedno obećaju, drugo misle, a treće rade! – dodao je engleski stručnjak za brendiranje država te nas podsjetio da u Europi vrijede neka druga pravila. Nisam imao previše argumenata za razbijanje takvog dojma. Izvukao sam premijerov argument i rekao da se i druge europske države ne pridržavaju europskog uhidbenog naloga pa im nitko ne propisuje hitne sankcije. – Istina, ali jedna je stvar biti članica Europske unije i boriti se pravnim instrumentima za svoja prava, a druga ući u zajednicu s figom u džepu – odgovorio je dobronamjerni kritičar podsjećajući da je pritom važan i prvi dojam, o kojem je naša zemlja trebala voditi računa. Naime, Hrvatska je tek ušla u EU i još je se sumnjičavo promatra. Znamo koliko je nagomilanih predrasuda prema novim zemljama članicama i strahova od proširenja na Balkan. I zato je prvih mjeseci trebala šarmirati Europu i predstaviti se u najboljem svjetlu. A mi, umjesto da Europi pokažemo odgovornost, demokratičnost, vladavinu prava i poštovanje europskih standarda, pokazali smo svoje prkosno, svadljivo lice i neuklopivost u standarde zajednice. Bez obzira na sve argumente Vlade koje smo čuli posljednjih tjedana, u očima europske javnosti percipirani smo kao nova članica koja se ne drži obećanoga i koja pokušava pobjeći od prihvaćenih obveza. Znamo da naša, često nesuvisla objašnjenja ionako nitko ne sluša niti ih želi čuti. Predmet spora ionako je većini stanovnika EU kompliciran i nejasan. Sve što ostaje u zraku jest da se Hrvatska ponaša neeuropski i da je svojim ponašanjem potvrdila one stereotipe koji godinama vladaju u Europi o balkanskim političarima – ponajprije da im se nikada ne može vjerovati niti se na njih osloniti. Nije vrijedilo tolike žrtve
A sve je moglo biti sasvim drugačije! Sjetimo se samo onih pozitivnih priča iz europskih medija posljednjih nekoliko godina kako je Hrvatska postala odlikaš i predvodnik regije, kako će nakon ulaska europeizirati susjedstvo, kako će biti glavni konzultant Bruxellesa za ovaj dio Europe, kako je pokazala da je drugačija od Balkana, kako je nakon mukotrpnih pregovora zaslužila povjerenje... Tko će sad vjerovati Hrvatskoj i igrati na nju? Tko će nam se usuditi čuvati leđa, kao što je to činila Njemačka puna dva desetljeća dok joj nismo opalili pljusku na rutinskoj pravosudnoj suradnji!? Svima nam je jasno da ni u Europi ne vlada potpuna pravednost i iskrenost i da sve države ne ispunjavaju baš sve što od njih Bruxelles zatraži. Ali svoje interese štite znatno mudrije, s više takta i diplomatičnosti. Ne otvaraju ratove i bitke dok nisu osigurali potporu saveznika ili, kako bi naš narod rekao, "ne bodu se s rogatima". Unaprijed analiziraju kakve bi posljedice mogli izazvati njihovi potezi, da iz ringa ne bi morali otići "podvijena repa". Sporove rješavaju tajnim dogovorima, a ne prepucavanjem preko medija... A da biste mogli ravnopravno i argumentirano raspravljati s europskim kolegama o ovom i sličnim pitanjima, na čemu inzistira premijer Milanović, morate imati kredibilitet. Dakle, prvo pokazati da znate igrati po pravilima i pridržavati se europskih standarda, a tek ih onda dovoditi u pitanje i raspravljati o njihovoj suvislosti. Hrvatska je krenula obrnutim slijedom i izgubila vjerodostojnost, nužno potrebnu da bi vas se slušalo i uvažavalo u Europi. Hrvatska se vlada, nažalost, zaletjela i ispala naivna. Sad će morati popustiti pred moćnim europskim birokratima i ispuhati ego svog premijera. Njezin pregovarački potencijal u europskim odnosima bit će znatno tanji nego prije tri mjeseca, a eventualne nove ucjene upućene Bruxellesu izgledat će smiješno.
Mnogi su već postavili pitanja: je li ovaj slučaj bio vrijedan tolike žrtve? Je li nacionalni ponos i prkos trebalo pokazivati baš na ovom slučaju, kad ga već nismo imali snage pokazati na puno važnijim pitanjima i nacionalnim interesima? I na koncu kako neutralizirati sveprisutni dojam da je aktualna vlada cijeli igrokaz izvela kako bi pokušala zaštititi funkcionere iz komunističkog sustava? No ključno je pitanje gdje smo i zašto bacili prva tri mjeseca života u Europskoj uniji i zašto smo prokockali šansu da se u pravom svjetlu predstavimo europskim susjedima? Bilo bi puno bolje da su naši političari energiju potrošenu na obranu famoznog "lex Perković" iskoristili za otvaranje novih tržišta, privlačenje europskih ulagača te bolje pozicioniranje u europskim institucijama i međunarodnim odnosima. Nažalost, prvi dojam ne može se ostaviti dva puta. Ali očito ćemo morati potrošiti i sljedeća tri mjeseca kako bismo ispeglali narušen imidž. Nažalost, to je preduvjet da bi nas se počelo ozbiljnije shvaćati i prihvaćati.
