Posljednji su dani ljeta. Tko je imao sreće, vratio se u grad osunčan. Knjižare se pune bilježnicama sa slikama popularnih nogometaša ili likova iz crtića. U Zadru se možda može naći i koja sa slikom popularne pjevačice Rite Ore.
Roditelji odbrojavaju dane kad će neka druga institucija preuzeti breme odgoja. Njihova djeca već biraju modne kombinacije za prvi dan škole, geliraju kosu ili, ako su senzibilniji, leže depresivni u krevetu. Ispred njih je još jedna godina za koju će ih ponovno uvjeravati da je baš ona najvažnija u njihovu životu.
Svaki je razred obaveznog školskog ciklusa kataklizma, pitanje života i smrti, prijelomni događaji u našim životima. Jedino što je tako spektakularno u tom razdoblju je pubertet. Ali, čini se, pubertet i sve što bi moglo biti zanimljivo u tom periodu (seks, sise, erekcije, depresije, apatija, jedno tamno pivo, hiperoduševljenje pa bezrazložno beznađe, pjesma ‘Kurve’ Daleke obale) uporno se isključuje iz školskog programa.
Video - Ministrica Divjak predstavila reformu školstva ravnateljima
Uvjeravaju nas profesori, učitelji i škole kako će baš 7. razred osnovne ili dvojka iz matematike u 3. razredu srednje odrediti našu sudbinu. Neće. Ono što i profesori znaju jest da život nema pravila. Razredni štreber može se predozirati. Mali zlostavljač će se uključiti u političku stranku i postati direktor svemira. Sramežljiva djevojčica uložit će u novo tijelo i zarađivati na Instagramu. Predsjednik razreda može završiti u zatvoru zbog zlostavljanja. Nikad se ne zna.
Jedno je sigurno, većina odluka donesenih s 11, 13 ili 17 godina neće pretjerano utjecati na ostatak života, osim u slučaju velikih tragedija i nepravdi. Doduše, kad bi mene netko pitao da opišem svoje školovanje, vjerojatno bih ga opisao istim riječima – tragedija i nepravda.
Uvijek me začude reportaže u vezi s državnom maturom, kada se prelije nezadovoljstvo. Potom roditelj govori novinarima u ime preplašenog djeteta (od 18 godina) o silnoj nepravdi u vrednovanju ispita. Roditelj je zapjenjen kao tinejdžer koji žica dvojku ili se pravda što je pušio u školskom WC-u. U posljednje vrijeme, kad porazgovaram s profesorima, sramežljivo priznaju da su odustali pred navalama roditelja, da im se zbilja ne da dokazivati stručnost i integritet i jednostavno spuste kriterije. Roditelji se navodno dolaze žaliti i sveučilišnim profesorima. U Hrvatskoj zaista ne postoji politička volja ni hrabrost da se provede obrazovna reforma. Baš kao i kultura, obrazovanje je posljednja platforma za ideološko parazitiranje, apstraktni prostor koji treba braniti od najezde budućnosti.
U tom scenariju budućnost je svaka refleksija o građanskim i ljudskim pravima. Ali budućnost je i nova organizacija znanja i referenci, svijest o digitalnoj revoluciji, globalno umrežavanje, nove tehnologije i stvarnosti. Nažalost, budućnost kao takva isključena je iz školskih programa. Zato je škola za budućnost zapravo škola za starije.
Roditelji se mogu žaliti i govoriti u ime svoje djece zato što su prošli više-manje isto obrazovanje, iste ili vrlo slične programe, a poneki i iste profesore. I roditelji su tu da, sad već prekasno, isprave vlastitu nepravdu ili zaustave tragediju loše ocjene na maturi. Svijet na razmeđu dviju generacija toliko se promijenio da je prava sreća da djeca i roditelji uopće komuniciraju na istom jeziku.
Svaku novu generaciju čine već napola kiborzi. Poslovi koji rade njihovi roditelji neće više postojati kad se sadašnji školarci nađu na tržištu rada. Zamijenit će ih brzi, samoučeći algoritam. Zauzvrat, poslove koje će raditi (ili rade) sadašnji školarci, njihovi će roditelji jedva moći izgovoriti, a još manje objasniti i pohvaliti se tetkama i susjedima. Bit će to generacija online kopača/ica, profesionalnih igrača/ica videoigara, stručnjaka/inja za ekološke katastrofe i etiku strojeva, odvjetnika/ica specijaliziranih za revenge porn. I u tom svijetu nepremostivih razlika roditelji i djeca dijele isti obrazovni program. Čini mi se da je posjet školi poput posjeta muzeju. Zato nas ne bi trebalo čuditi što uglavnom pričaju roditelji. Roditeljima je ta škola prirodnija i jasnija nego njihovoj djeci. A vjerujem da je njihovo pojavljivanje na televiziji i učinkovita kontracepcija za sina ili kćer. Tko bi bio s nekim koga stara/i tak’ zbruka na TV-u.
Ovom zajedljivom kolumnom ne mogu promijeniti obrazovni sustav. Čak se i sam grozim ideje da bih mogao završiti na nekom lektirnom popisu. Zasad sam siguran, moji gej likovi neumorno me štite od te bojazni. Od škole mi nije ostalo puno. Od te siline predmeta, u jednom trenutku njih 17, ako se ne varam, nije baš puno ostalo. Zaboravio sam kako se razmnožava puž, derivirati nikada nisam ni naučio, zaboravio sam sve o izvozu japanskih goveda u dvije decimale pa čak i logički kvadrat, zaboravio sam barem 60% nepravilnih njemačkih glagola. Iz sadašnjeg gledišta, to znanje nikada nisam stigao savladati. Srednja škola sa svojih 15-17 predmeta bila je puko preživljavanje, polje mina, pregršt molitvi i preklinjanja predsjednice razreda te odgoda. Školu je trebalo preživjeti. Ipak, želim vam dati tri savjeta kako preživjeti školsku godinu u koje sam siguran.
Kad je riječ o pjesmi (ili nekom drugom umjetničkom obliku), nema točnog odgovora. Ako vam kažu da ima, prihvatite objašnjenje za potrebe testa. Ali nema. Nerijetko ni sam pisac ne zna o čemu piše. Zašto bi morali znati pubertetlije? Književnost čitajte bahato, onako kako vama odgovara i izvucite ono što vama poručuje. Ako ne znate što biste čitali, samo posegnite za bilo kojim popisom koji ima za cilj nešto zabraniti ili cenzurirati.
Družite se! Osnovna i srednja škola posljednji su prostori gdje ćete upoznati različite ljude, družiti se i razgovarati, dijeliti bocu jeftinog vina. U prostoru učionice, hodnika, školskog WC-a bit će zastupljene sve ekonomske klase, politička opredjeljenja, seksualne orijentacije te različiti životni stilovi. Tijekom tih par godina, školski će sportaš sliniti za generacijskom alternativkom. U toj učionici sjedit će djeca onih koji glasaju za HDZ i djeca SDP-ovih glasača. Dječak sa sela sjedit će u istoj klupi kao djevojčica iz centra grada.
U razredu se mogu pojaviti Srbi i ‘polusrbi’, ‘poluhrvati’, ‘polušveđani’, neki Rus. To je jedina vrijednost koju sam ponio iz škole. Kasnije se već grupiramo u skupine povezane interesom, ambicijom, klasom ili nepotizmom. Zato je škola od izuzetne važnosti. Kada nas korumpirane političke elite, društvene mreže i radikalne skupine krenu uvjeravati da je svijet podijeljen, da se ne može komunicirati, da smo u ovom ili onom obliku kulturnog ili hibridnog rata, treba se sjetiti škole, osjećaja pripadanja. Tada smo o svemu mogli razgovarati, složili se ili ne, uz čašicu bambusa. Jer smo znali da je od onoga oko čega se ne možemo složiti važnije ono u čemu se slažemo – škola je glupa, a program star i dosadan kao i naši roditelji.
I uvijek podržite svoje profesore/ice u nastojanju da ostvare svoja radnička i ljudska prava! Uvijek!
Video - Norijada u Zagrebu
