To su za mene savršeni trenuci koje zovem “zion” i oni su jedan od razloga zašto putujem toliko i na ovaj ludast način. Stalno se događaju kada sam tamo negdje sam u prašumi, sit i zdravo umoran, dok mi kiša lupka po krovu koji sam izradio od velikih listova. Suh sam, ne fali mi ništa. I osmijeh se sam od sebe iscrta preko usana pa zahvalim Svevišnjem što sam živ. Upijem svu dobrotu i pozitivu iz tih kapi tropske kiše. Jednostavno postajem bolja osoba...
Ovako promišlja Vedran Bađun, 43-godišnji Omišanin, rođen u Splitu, stanovnik svijeta, putnik, pustolov, putopisac, rendžer, fotograf, slikar, dugogodišnji sudac borilačkih sportova, trener capoeire angole i vrlo čitani Večernjakov bloger čije avanture na YouTube kanalu prate tisuće gledatelja. Odnedavno je i suprug prelijepe Zadys Yohanne Herrere koja je ujedno i glavni “krivac” zašto Vedran danas šest mjeseci godišnje provodi u kolumbijskoj prijestolnici Bogoti, a šest mjeseci u Splitu. I pritom gotovo svih 12 mjeseci nekamo putuje.
Oduvijek u prirodi
U Hrvatsku ga najčešće vraćaju predavanja koja rado drži za ljubitelje putovanja, žudnja za prijateljima i obitelji, ali i posao rendžera, odnosno čuvara prirode u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na lokacijama u kanjonu Cetine, Sinjskom polju te na otocima Visu, Svecu, Jabuci i Šćedru. Nekoć je posao rendžera radio i u Africi čuvajući nosoroge i lavove, loveći lovokradice. Mi smo ga zatekli na 150 kilometara istočno od Bogote, na prilično lošoj telefonskoj vezi, evo i zašto.
– Trenutačno sam u prašumi – objasnio je Vedran pa nam povjerio da se ondje “smuca” istražujući šest obližnjih vodopada, šetajući se šumom, preživljavajući, fotografirajući životinje i netaknutu prirodu.
Kako je ova priča uopće otpočela?
– Otkako znam za sebe uvijek sam koristio svaki trenutak da budem u prirodi. Uostalom, odrastao sam u Omišu koji je savršen spoj prirode: more, planina, rijeka, vodopadi, otok. Jednostavno je ušlo u krv – kaže pa otkriva da mu je prva daleka destinacija prije 20-ak godina bila Papua Nova Gvineja. Upečatljive slike u sjećanju žive i danas.
– Tirkizno more koje se stapa s djevičanskom džunglom. Plesovi i bubnjanje s urođenicima, konzumiranje svega živog što leti, hoda, gmiže, pliva, roni, skače, urliče, krešti, govori. Učenje od poglavica i šamana. Znoj, bol, radost, zabrinutost. Ribolov na barakude u okruženju morskih pasa, lov na morske krokodile, lov na kokosove rakove i penjanje na kokosove palme visoke 20-ak metara, ulazak u špilje duhova. Nevjerojatno i bogato iskustvo koje, znao sam tada, nikada neću zaboraviti...
I nikada nije, jer su zaredala putovanja, jedno udaljenije i egzotičnije od drugoga. Što kažu statistike?
– Da budem iskren, nemam pojma koliko sam zemalja obišao, nikada me to nije zanimalo, te brojke služe samo za hvalisanje. I moj ego želi tu informaciju, ali ga ignoriram potpuno – kaže Vedran pa ipak otkriva da je bio na svim kontinentima osim na Antarktici jer ga “duh tamo još nije pozvao”.
– Vraćao sam se u puno zemalja puno puta. Razlozi su svakojaki, nekada zbog ljepote te zemlje, nekada jer ponešto nisam stigao vidjeti, nekada zbog sporta i vještina, nekada zbog inspiracije i učenja, nekada zbog neke prekrasne cure. U nekim egzotičnih zemljama bio sam puno puta. Reći ću vam jednu stvar: puno sam puta ilegalno prelazio granicu, jednostavno hodam divljinama i uđem u drugu državu. Ludo je to, ali, eto, događaju mi se lude stvari – priznaje.
Evo tek poneke u nizu ludorija: preživio je napad slona u Africi i morskih pasa u Indijskom oceanu, susret s lavom u afričkoj savani, preživio je i malariju, plivanje s krokodilom, večeru s kriminalcima u Meksiku, situacije po brazilskim favelama, avanture po Amazoni. Kako je svladavao preživljavanje?
– Učio sam, nekad od šamana, nekad od djeteta ako pametno govori. Tako danas mogu preživjeti tamo gdje je jako teško. Uvijek pozorno slušam lokalce i od njih upijam informacije i mudrost. Preživljavajući čovjek spozna koliko zapravo malo treba, koliko smo svi zatrovani konzumacijom. Čista je voda luksuz koji uzimamo zdravo za gotovo, a kad si u džungli, shvatiš da većeg blaga od toga nema. Nama je dosadilo piti vodu pa posežemo za sokovima, alkoholom i ostalim nepotrebnim stvarima. Isto je i s hranom. Trpamo i uživamo u onom što zapravo ne trebamo. Ljude ubija dosada, u preživljavanju toga nema. Jako brzo shvatiš da možeš biti sretan s vodom, malo hrane i skloništem. Recimo tri litre pitke vode, nekoliko piranja i hammock (viseća ležaljka, op. a.) i ja sritan ka’ sponzoruša u dućanu robe – smješka se naš sugovornik.
O čemu razmišlja kada se zavuče u prašumu? Ima li mjesta strahu?
– Ponajprije razmišljam kako preživjeti taj dan. Kako pronaći vodu i pročistiti je, kako se dokopati hrane i kako riješiti sklonište. Kad to sve obavim, onda mi se u misli može zavući prekrasan miris i glatkoća crne kože moje supruge “čokolatite”, ili okus materine spize, ili tiho pjevanje budističkih svećenika u hramu – otkriva ovaj pustolov dodajući da sa sobom “nosi minimalizam”.
– Evo, nedavno sam tumarao Amazonom samo s nožem, kompasom, kartom, upaljačem, udicom, malo robe, ležaljkom, malo hrane i vode. Bez lijekova i bilo kakve prve pomoći te ikakvog pomagala u slučaju nezgode. Bio sam spreman nahraniti jaguara, kajmana, anakondu ili piranje ako mi se što dogodi. A strah, od njega nema nikakve koristi, ali oprez i zabrinutost svakako, te su stvari neophodne ako se želim vratiti živ – kaže.
Na putovanjima od koristi su mu zasigurno bile i borilačke vještine koje odlično poznaje.
– Istina, dugo sam u tim stvarima, davno sam, ali jako davno položio crni pojas u karateu. U Tajlandu sam dobio licencu majstora muay thaija i licencu suca. Također sam postao profesor capoeire angole, brazilsko-afričke borilačke vještine. Tu su i razne vojne vještine samoobrane – otkriva Vedran pa dodaje da još uvijek trenira, a k tome je godinama radio i u ringu, kao sudac.
Duhovno sazrijevanje
Na svojim je putovanjima kušao egzotičnu hranu kakvu bi se malo tko usudio.
– Ne bojim se probati jesti svašta. Ne radim to da bih se mogao hvaliti i glupirati. Jednostavno jedem što lokalci jedu, pogotovo ako mi oni to od srca ponude, što je kod njih u njihovoj kulturi normalno. Nikada ne želim uvrijediti domaćina, pojedem sve što se nudi, koliko to god bilo strano našim načelima i u našoj kulturi. “Birači” ne preživljavaju. Etičan sam i malo mi treba. Nikada neću ubiti više nego što mi treba, skupiti ili ubrati više nego mi je dovoljno da preživim – objašnjava Vedran.
S godinama, putovanje je za njega osim putovanja samog postajalo i životna filozofija.
– Tijekom godina promijenili su se pokretači i moji razlozi za putovanje, kao i životna filozofija. U početku je ego bio kao planina i hranio sam ga stvarima tipa “ovo samo rijetki mogu”. Hvalisanje je bilo dio svakodnevice, međutim s vremenom sam shvatio praznoću tog razloga. Duhovno sam sazrijevao sa svakim novim putovanjem, učio puno od drugih i shvaćao više samoga sebe. Danas volim reći da je svaki osvojeni kontinent novi završeni fakultet – kaže Vedran pa otkriva kako je u jednom trenutku shvatio da govori nekoliko stranih jezika, da “kuži” psihologiju, zoologiju, antropologiju.
– U posljednje vrijeme putujem s ciljem širenja riječi. Čuvajmo prirodu jer ona je jedino bitna! Volontiram zbog njezina očuvanja. Prenosim ljudima pozitivu, dobrotu i etiku. To je ono što već jako dugo radim i živim. Poboljšajmo sebe i poboljšat ćemo svijet – poručio je.
Planova je napretek. Vedran Bađun dosad je napisao i izdao dvije putopisne knjige, obje zahvaljujući Narodnoj knjižnici Omiš. Prva se zove “O judima o beštijama o guštima i o spizi”, dok je drugu nazvao “U potrazi za zionom”. Trenutačno piše i treći putopis koji će se zvati “Zion”, a istodobno piše i svoju drugu “fantasy” trilogiju. Samo još mora, kako kaže, uloviti vremena da sve “baci na papir”. Napisao je i nacrtao nekoliko stripova: jedan od njih, na kojem je radio nekoliko godina, ima impresivnih 300 stranica.
Još neko vrijeme stanovat će na dva kontinenta sve dok skupa sa suprugom, s kojom se vjenčao prije nešto više od mjesec dana na intimnoj ceremoniji u Kolumbiji, ne odluči hoće li njihova stalna adresa biti u Splitu ili u Bogoti.
– Za sada smo orijentirani na život u Kolumbiji, ali ta lijepa zemlja ujedno je i dosta nestabilna. Danas je mirno, ali već sutra može se probuditi gerila i napraviti totalni kaos u zemlji. No, supruga i ja gledamo da napravimo svoj biznis s bungalovima na karipskoj obali pa će naša stalna adresa ovisi o tome, no ako sve propadne, uvijek možemo u Dalmaciju. Ona može otvoriti školu sambe, ja capoeire – bezbrižan je Vedran Bađun koji zahvaljujući vlastitoj svestranosti, a pritom ni supruga ne zaostaje, uistinu ne mora strepiti za zajedničku budućnost.
U potrazi za “zionom”
Ima li još kutaka na planetu gdje mu noga još nije kročila, a koja bi volio posjetiti?
– Recimo da bih volio obići sve one lude izolirane otoke između Japana i Amerike. Tamo bih se jedrilicom muvao u potrazi za ljudožderima, koji su najbolji ljudi koje sam dosad upoznao. Napisao bih i knjigu istog naziva. To mi trenutačno “zvoni” i započeo sam taj projekt, obavio nekoliko razgovora – kaže Vedran Bađun.
Hoće li pustolov ikada spustiti svoje sidro? Teško, odgovara. Njegove avanture nikada neće prestati jer je putovanje, kako kaže, dio njega, a sada mu se tom putovanju pridružio suputnik, supruga, koja će s njim putovati kada god bude mogla.
Ima li, pitamo na kraju našeg sugovornika, kakav dobar savjet za putnike koji nikako da krenu?
– Imam. Stisni zube. Ako to stvarno želiš, učini bez straha. Od straha ionako nikakve koristi. Ako mogu ja, može bilo tko – zaključio je Vedran Bađun. Za njega se ne brinite. On će dalje opušteno, a svoju budućnost vidi kao ljubav i nesebično davanje, potpuno odbacivanje sadašnjeg sustava. Želi slušati kišu u zagrljaju svoje supruge “čokolatite” i majke prirode. Biti sretan i dijeliti sreću. Putovati bez granica.
Video - Zemlja u šumi 'diše'
Ne izazivaj vraga, inače nećeš umrit prirodnom smrti.