Najveći srpski biznismen Miroslav Mišković, vlasnik Delta Holdinga, promovirao je u prepunom beogradskom hotelu Crown Plaza svoj autobiografski roman „Ja, tajkun“ u kojem je sažeo svoju životnu i poslovnu priču.
Jednostavnim načinom pisanja s puno činjenica te zanimljivih detalja objasnio je u njoj i funkcioniranje srpske politike, društva, biznisa, kao i svoj odnos sa srpskim političarima, ali i poslovnim ljudima iz regije poput Ivice Todorića ili Zorana Jankovića. Večernji list jedini je hrvatski mediji koji je bio na promociji knjige srpskog biznismena koji još uvijek nema putovnicu nakon što su mu je oduzeli i nakon što je sedam i pol mjeseci proveo u pritvoru zbog optužbi za utaju poreza i sumnjive privatizacije iako je većina optužnica do sada već pala na sudu.
Opisujući odnos srpskih poslovnih ljudi i partnera prema njemu u razdoblju kada je boravio, a naročito kada je izašao iz pritvora, Mišković je u romanu naglasio kako bi se poslovni ljudi na prostorima bivše Jugoslavije trebali više držati zajedno jer su države, odnosno vrlo često nesposobni političari, najčešće protiv njih. To je ilustrirao na svom odnosu prema Ivici Todoriću nakon što je Todorić upao u probleme.
„Kod mnogih poslovnih ljudi bilo je pritajenog likovanja kada su se Ivica Todorić i Agrokor našli u problemima. To je nedopustivo. Ja sam obitelji Todorić u tom trenutku pomogao. Privrednici moraju nastupati složno te moraju pokazivati međusobnu solidarnost“, opisao je Mišković svoj odnos prema Todoriću.
Iako je prvotno bilo zamišljeno da će publika i novinari na promociji imati priliku postavljati pitanja, koncepcija se promijenila dan prije pa smo ostali uskraćeni za odgovor je li danas u kontaktu s Todorićem. U opis svog poslovnog uspona, kako je prošao put od najmlađeg socijalističkog direktora i dobitnika nagrade AVNOJ-a, preko mjesta potpredsjednika u Vladi Slobodana Miloševića u trajanju od šest mjeseci, do osnivanja privatne kompanije i zarađivanja prvog milijuna, Mišković se u pitkoj autobiografiji osvrnuo i na svoje neuspjehe ili promašaje u poslovanju. Jedan od najvećih svojih neuspjeha smatra stvaranje regionalnog trgovačkog lanca o čemu je pregovarao 2006. godine s Ivicom Todorićem i Zoranom Jankovićem, tada predsjednikom uprave slovenskom Mercatora.
„Najkrupniji neuspjeh doživio sam 2006. godine. Iako nije bilo riječi o promašenoj investiciji, već o neuspjehu da realiziramo jedan posao, mislim da je ovo promašaj koji je ostavio najveće posljedice, ne samo na Deltu, već na ekonomiju cijele regije bivše Jugoslavije i Zapadnog Balkana, piše u biografiji. Opisuje kako se tada intenzivno radilo na spajanju trgovačkih lanaca Delte, Mercatora i Agrokora. Plan je nosio ime „Herkul“, a na prvom sastanku u Beogradu, koji je trajao šest sati napravljeni su krupni koraci prema realizaciji projekta. Bilo je dogovoreno da središte budućeg trgovačkog lanca bude u Beogradu, financijsko u Ljubljani, a komercijala u Zagrebu. Međutim, zapelo je oko podjele vlasništva.
„Ivica Todorić i ja smo se suglasili da imamo po trećinu vlasništva. A treću trećinu slovenska država, koja je vlasnik Mercatora. Zoran Janković, kao prvi čovjek Mercatora htio je drukčiju raspodjelu da jednu četvrtinu dobije Mercator, drugu Slovenija, treću Todorić, a četvrtu ja, opisuje Mišković. Todorić i Janković su se na sastanku oko toga žustro prepirali, a nakon toga i mnogih drugih sastanaka plan o spajanju definitivno je propao. Janković nikako nije htio odustati od svog prijedloga, koji zaista nije imao smisla, tvrdi Mišković.
„Šteta jer da smo se dogovorili, danas bismo imali trgovine u Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Mađarskoj... o regiji da i ne govorim. Bilo bi to od ogromnog značaja za proizvodnju u našim zemljama, za agrar, za život uopće. Ovako se jedna dobra ideja pretvorila u najveći ekonomski propust na teritoriju bivše Jugoslavije, kaže Mišković, koji u biografiji piše da njihovi razgovori nikada nisu stigli do političke razine. I da smo se nas trojica dogovorili, pitanje je bi li to podržale političke vođe Slovenije, Hrvatske i Srbije, tvrdi u knjizi ovaj srpski biznismen.
U biografiji iznosi ogorčenje u odnosu srpske države prema tamošnjim biznismenima, a na nekoliko mjesta vrlo jasno daje do znanja kako se divio odnosu hrvatske politike prema svojim biznismenima, te je naveo primjer bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera. „Sanader je jednom prilikom u Hrvatskoj gospodarskoj komori, hrvatskim poslovnim ljudima rekao da su oni biseri hrvatskog društva, što mi u Srbiji nikada nismo doživjeli“, kazao je na promociji vlasnik Delta Holdinga. Miroslav Mišković svoj biznis opisuje kao stvaranje i prodaju kompanija. Nikada nisam krio svoj recept; napravi kompaniju, podigni joj vrijednost i prodaj je globalnom igraču. Na tome je Delta zaradila novac i nemam ništa protiv da napravi i netko drugi, kaže Mišković.
Tako su zaradili gotovo 2 milijarde eura. Prvo su za 370 milijuna eura talijanskoj Intesi prodali Delta banku, osnovanu sa 1,5 milijun maraka, zatim Generali osiguranju Delta osiguranje pa šoping-centar Delta City. Vrhunac je bila prodaja trgovačkog lanca Maxi belgijskom Delhaizeu za 932,5 milijuna eura. Tvrdi da je prodaja njegovih kompanija donijela gotovo isto novca koliko je zaradila i srpska država koja je u razdoblju od 2001. do 2014. prodajom 2287 poduzeća dobila 2,87 milijardi eura. Ključno je bilo odabrati trenutak: u ožujku 2014. Hrvatska je prodala Adrisu udio u Croatia osiguranju za samo malo više od 120 milijuna eura, koliko su oni dobili za Delta osiguranje. A da su prodali Croatia osiguranje, onda kad je Delta prodala svoje, dobili bi milijardu, piše u biografiji Mišković.
Mišković opisuje kako ga je Milošević pozvao da iz Kruševca, gdje je bio generalni direktor kemijske tvrtke Župa dođe u Vladu. „Pozvao me je da socijalizam prevedem u tržišno gospodarstvo. Na to sam se upecao. Došao sam u Vladu u prosincu 1989. a u ožujku 1990. shvatio sam tko je Sloba i odlučio izaći iz Vlade. Od svih priča o Miloševiću i meni, a znam da ih je puno po čaršiji, točna je samo ona da smo nakon razilaska zadržali međusobno poštovanje. „Nije me Sloba stvorio, stvorilo me je tržište“, tvrdi Mišković.
Kroz cijelu biografiju naglašava kako je Boris Tadić, „čovjek malog znanja i velikog ega” bio njegov najveći neprijatelj koji je godinama spremao teren za njegovo uhićenje i uništenje, iako ga je uhitila vlast aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića. Mene je uhapsio Aleksandar Vučić, ali teren za to je pripremio Boris Tadić, kaže.
O Vučiću se Mišković u biografiji slabo osvrće, iako se osjeti veliki animozitet prema njemu i aktualnoj vlasti. Odnos prema Vučiću u biografiji se očituje i kroz priču o tome da je kroz kupnju Luke Beograd, s biznismenom Milanom Bekom imao plan od vlastitih novca i kredita, napraviti Grad na vodi, ali je nakon uhićenja i propadanja tog posla, Vučić i njegova Vlada krenuo u projekt Beograd na vodi, koji će financirati srpski porezni obveznici. Najveći respekt Mišković pokazuje prema ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. Zoran Đinđić je bio jedini političar s kojim sam gajio istinsko prijateljstvo. Često smo razgovarali o običnim, ljudskim stvarima. U politici je bio superioran, ali mu ekonomija nije bila jača strana. Međutim, izuzetno brzo je učio. Bio je čovjek vrhunskog formata, kaže Mišković.
Mišković u knjizi prvi put opisuje i kako je doživio svoju otmicu koju su izveli Legija i zemunski klan. Otet je 9. travnja 2001. u 8.15 ujutro, dok je dolazio na posao u sjedište Delte, Alfa Romeu koji je vozio njegov vozač Krle prepriječio je put tamnoplavi Audi. Izašla su trojica s automatskim puškama i fantomkama. Odveli su ga u neku garažu, s kanalom za popravak automobila. Na dnu je bio šaht. Zatvorili su ga u taj šaht i povukli poklopac za njim. Ostao je u minijaturnoj ćeliji, metar s metar i pol otprilike, slabo osvijetljenoj žućkastom žaruljom. Jednu su mu ruku lisicama vezali za alku na zidu. Jedan je govorio bosanskim naglaskom, htjeli su da pomislim kako skupljaju novac za skrivanje Karadžića i Mladića. Tražili su deset milijuna maraka.
“Na kraju smo se sporazumjeli da se plati pet milijuna. Čak smo se i rukovali.” No na kraju su njegovi suradnici mafiji isplatili sedam milijuna. Nakon što je otkupnina plaćena otmičari su ga izbacili na ulicu i dali deset maraka za taksi.
“Pomislih, kakav posao. Uzeli su mi sedam milijuna maraka, a ostavili deset za taksi”, piše Mišković.
Mišković s posebnim respektom i ponosom opisuje svoje poslove i početak biznise u Rusiji, ali i funkcioniranje sustava „po pravilima“ odnosno kako su njegove kompanije na legalan način imale „zaštitu“ od pripadnika tajnih službi. Dok je Srbija bila pod sankcijama, osnovao je predstavništvo Nikea u Rusiji. Malo nakon osnivanja ruske Delte ITM, u moskovsku kancelariju upala su im trojica u kožnim mantilima. Vama je potrebna zaštita, rekli su. To se nije moglo odbiti: plaćali su deset godina od 300 do 600.000 dolara godišnje. To nisu bili mafijaši, nego profesionalci koji su nekad radili za policiju i tajne službe.
“Način rada u Rusiji nije bio onakav kakav bismo željeli, ali važno je da postoje pravila. Kakva su, takva su, ali moraju postojati i poštovati se”, piše u knjizi. U Rusiji se njegova kompanija proslavila otvaranjem prvih Nike trgovina. Isto tako zanimljivo je Miškovićevo preuzimanje Bajkalskog celuloznog kombinata 1994. godine koji je bio pravi gigant i s 2500 radnika i 150 milijuna dolara godišnjeg prometa. Iako je to bio dobar biznis 2000. godine pojavio se Oleg Deripaska, jedan od najmoćnijih biznismena Rusije koji mu je indirektno poručio kako zarađuje na prirodnim bogatstvima Rusije. Shvatio sam poruku, ponudio mi je deset milijuna dolara, a mi smo taj kombinat kupili za milijun i pol dolara.
U jednom dijelu knjige Miroslav Mišković jasno pokazuju žaljenje što je prodao svoj trgovački lanac Maxi i da je u nekim budućim strateškim odlukama spreman i ponovo krenuti prema maloprodaji. Iako na promociji nije odgovarao na pitanja na upit o tome postoji li mogućnost da se Delta pojavi kao potencijalni kupac Konzuma, ako će se on u budućnosti prodavati, odgovor smo dobili iz uprave kompanije. Trenutno je Delta jako fokusirana na svoj core business, a to su prije svega veliki projekti u agraru i nekretninama. Što se tiče Agrokora i njegove maloprodajne divizije, mi prije svega s tom kompanijom imamo dobru suradnju i nju želimo sačuvati. Bude li se drukčije rješavala sudbina ove kompanije, vjerujemo da svi znaju Deltine kapacitete, iskustvo koje ima u maloprodaji i investicijsku snagu. Ako bude interesa, mi nećemo odbiti razgovore, kažu.
Među Deltinim strateškim planovima je i otvorenje hotela InterContinental u Zagrebu. Budući da je Mišković propustio otvorenje tog hotela prošle jeseni u Ljubljani zbog toga što mu je još uvijek oduzeta putovnica, u knjizi je objavio kako mu je gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković svake nedjelje slao slike izgradnje hotela. Na naš upit hoće li do potencijalnog otvorenja hotela u Zagrebu dobiti putovnicu i prisustvovati otvorenje te hoće li mu možda i zagrebački gradonačelnik Bandić slati fotografije izgradnje u Delti su nam dali ovaj odgovor.
“Jako smo zainteresirani za otvaranje InterContinentala u Zagrebu, jer je to jedan od najprestižnijih hotelskih brendova u svijetu, a mi želimo da njihovim znakom pokrijemo transverzalu od Ljubljane, preko Zagreba, do Beograda. Ipak u ovom trenutku nemamo konkretan odgovor na vaše pitanje: razmatramo opciju kupnje nekog od postojećih hotela, kao i gradnju novog. Prema dosadašnjem iskustvu, vjerujemo da će gradske vlasti Zagreba biti velika podrška ovom projektu, jer su gradonačelnik Bandić i njegovi suradnici pokazali profesionalizam i veliku zainteresiranost da Zagreb dobije hotel vrhunske kategorije.”
Uprava u Beogradu, finacijska u Ljubljani a "najvaznija" komerc centrala u Zagrebu. Znaci naivni Todoric nakon zadnjih 100 godina prevara, ucjena i Slovensko-Srbskih udruzivanja protiv Hrvatske nasao postenoga Srbina i Slovenca kojima je mogao vjerovati na "casnu" jugoslovensku rec. Hahahahaa kakav idiot ovaj Todoric bijase. Sva sreca da je Slovenac bio previse tipican Slovenac, drsko pregrabezljiv.